Ala vreme leti ... I nek leti, ko ga jebe i ko mu jebe mater kad je svakako sve bezveze ... dva, tri mjeseca, već ... Ujutru na poso, naveče kući, čeprkam po kompjuteru po cijeli dan, zapalim kad nešto neće, proguglam i čačkam dok nekako ne proradi i uspješno ne razmišljam o ničemu ... Pa sedmica, dvije, tri, mjesec, dobijem dvije-tri prosječne plate oko prvog, taman za rate za dugove i stanarinu i račune i da opet jedva razvučem do prvog ... U međuvremenu me par puta “napadala” jedna nova neprijateljica-vrana na istom mjestu, kad kupim pileći burek u usputnoj pekari i hodajući jedem ... jebiga prestanem da kupujem tu i da jedem tim dijelom i nemamo više problema ... Proveo i interesantnih pola sata u smrdljivom stanu nekog haman-dotrajalog dilera negdje na Bjelavama, na kauču između dva kaveščića od najtanje žice sa po par iznerviranih profesionalno-borbenih kerova koji su se uzjebali ko tazmanijska čudovišta svukud po kavezima čim smo ušli i dok nismo izašli nisu prestajali da se otimaju i laju ... a ja se još cijelo vrijeme i katastrofalno neuspješno pravio da sam eskpert za neku tehnologiju koju prvi put vidim uživo koju smo na kraju pojeftino ipak kupili od njega ... kad smo izašli kaže ovaj što je bio sa mnom jesi vidio što mu je dobar pištolj za pasom, reko jebiga nisam, dekoncentrisalo me čekanje da se samo rascvjetaju oba ona kaveza odjednom ... Učim francuski i njemački uporedo i oba su pičkin dim, samo treba vremena, a za klavir još nisam ni počeo da štedim.... Par puta bio i na Selu, Štene se okotilo, pet-šest čupavih komada, dok sam stigo drugi put već se rastrjeralo sve osim jednog najčupavijeg, milkio mi se al ujeda i bježi i ne da da se dira. U Provinciji samo jednom, S. se oženio i pravi se da mu je dobro, Laki odjebo neku malu koju je valjda trebalo da on ženi, zaljubio se u neku drugu pa onda ona njega odjebala za par sedmica jer je siromašan pa smo se dobro napili tu jednu noć u njegovoj kući. A najteži koncept s kojim se ipak sve uspješnije nekako tjeram da se pomirim je da nema šanse da ikad više ugledam Keti ... što možda može da znači samo da i nisam već prepolovio najteži od života, ili da sam samo nadmašio i ponajveće idiote, ili oboje, najvjerovatnije, al nema veze, nek prođe još malo vremena, nek odleti što brže i što prije i što dalje to bolje, u svakom slučaju je sve bezveze itd. i sl. i ko ga jebe i boli me kurac i ko mu jebe mater, kao što rekoh, već ....
sentimentalan
Showing posts with label selo. Show all posts
Showing posts with label selo. Show all posts
13.12.15
1.6.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (30)
Nekad početkom sedmice rano ujutru u prvu smjenu u Radnju, kišica, jedan od onih s kišobranima koji niknu čim zapada, opet kod onog znaka East-West, baš dok ja prolazim dere se Kišobrani! Kišobrani! Ajfelov toranj! Pariz! Kišobrani! Jebo majku.
A ja ipak uopšte nisam lud, naravno. Razgovarao s jedinim psihologom kojeg znam, za svaki slučaj, pa i ako se meni čini da ona i nije baš dobar psiholog, pa čak ni uopšte psiholog, bez obzira na to što je kao završila baš taj fakultet, ili baš zato, kako god, meni se čak čini da je ona tu jedina koja je luda, a najmanje ja. Uglavnom, kaže brate možda si malo pretjero s tom “zajebancijom s preuveličavanjem” na svoj račun, možda neko tamo stvarno misli da imaš halucinacije i da čuješ glasove i da stvarno misliš da stvarno vodiš “konstruktivne” “razgovore” “s Bogom” a ne da se samo zajebavaš na svoj račun najbolje što znaš? Pa još ako si slučajno pogodio neku pjesmu ili da joj je momak režiser, možda cura fakat misli da si poremećen i psihopata i da je pratiš ili, nemam pojma, hakuješ, pa znaš? Jebiga ja i ti znamo da si samo ozbiljan pisac i veliki borac za Istinu, haha, pa onda i ne iznenađuje ako nekad tako “pogodiš” nešto, i to baš kad se ponajviše trudiš da “izmišljaš” samo “simbolično” i slično. Fakat. Onda više ni slučajno, ni simbolično ni ironično, ništa više na tu temu, da ipak ne rizikuješ da se neko tamo prepada bez razloga kad je jasno da je to zadnje što bi htio? Dobro. (Što je sve najviše bila moja “najvjerovatnija teorija” koja možda donekle objašnjava tako pretjeranu i donekle prekasnu reakciju, s kojom se onda složila i ona, “pogotovo ako si fakat pominjao halucinacije i glasove i još čak i gluposti o samoubistvu, mi koji smo to studirali i u mnogo manjim glupostima tražimo svakakve znake za takve poremećaje kod svakog, da znaš”, a njena početna je bila da možda neko tamo ima samo neki “odbrambeni mehanizam” i da dijelom i hoće da joj se obraćam, al iz nekog razloga ipak neće jer se boji neke “komplikovane” “veze”. Eto ti psiholog, nema šanse, i u svakom slučaju nema veze, ne treba meni nikakav psiholog i niko nema razlog da ga bude strah ni za mene ni za bilo koga drugog zbog mog stanja uma, kako god.)
Uglavnom se vukao po gradu ove sedmice, smrzavao sjedeći s otvorenim vratima u Radnji, da se bolje radi, pa još kafice i ćevapčići na otvorenom par puta s K. i u četvrtak po cijeli dan s E., pa navukao nešto malo gripice i petak prespavao skoro cijeli dan preventivno, da to odjebem na vrijeme pa da onda ne preležim dva-tri. E. uzeo tri dana slobodno pa u četvrtak skoknuo malo da me vidi, da vidi kako ide Radnja, onda prošetali na ćevape i kolače i poslije još i na bilijar, “Bilijar klub TYSON” u Valtera Perića tu iza Zgrade, dobri veliki stolovi sa ipak prevelikim rupama i solidni štapovi i uglancane kugle, vidi se da se održava, a nije ni skupo, šest maraka sat, još na zvučniku u ćošku neka plejlista sa pristojnijim stvarima uglavnom od Van Goga, Balaševića i Ramba, mada se nekako provukla i najmanje jedna od Deena, a zaposlena teta tamo na teveu sebi tiho smanjila neku grand paradu sa svim zvezdama, neki šljam. Zadnji put držao štap nekad 2011. čini mi se, pa ipak je ostao poneki dobar potez i dovoljno osjećaja u oku i ruci, sad mi se igra još, opet satima svaki dan. U petak se digao samo nekako do banke, da uplatim nešto nekom na račun, i do Radnje s nekim novim podmetačima koji su mi ispali toliko dobri da sam usput razmišljao da skrenem u park da ih zakopam ispod najneupadljivijeg grmića duboko duboko pa da ih neko slučajno nađe tek za dvjesto-tristo godina kad čovječanstvo bude zasluživalo takve podmetače, možda. Na povratku u Rezidenciju sjednem na onu treću klupu niz saobraćaj preko puta velikog tržnog centra, kad tamo na prvoj prečki s desne strane primijetim izgrebano moje pravo ime, prva tri slova čitko i veće, zadnja dva smlaćeno da se jedva prepozna, i u nekoj neodređenoj boji koja je možda svježa a možda ne, uglavnom tu sjedim već par sedmica skoro svaki dan i prvi put ugledam to.
Za vikend na Selo, trčim pješke pa zakasnim na autobus u pola jedanest, kupujem kartu u deset i trideset dva, kaže sad imaš tek u pola dvanest, nema veze, popijem kafu u onom kafiću sa solidnom muzikicom i pilećim sendvičima ispred perona osam ili devet i pročačkam tablet pola sata-sat. Onda prilično novim autobusom sa klimom, treći red desno, sjedište do prolaza, sad mi je to omiljeno mjesto, prije sam birao treći od pozadi, isto s desne strane. Ciglane, Vogošća, Semizovac, Nišićka visoravan sa šarenim uzoranim i neuzoranim parcelama a gore bistro plavo nebo izbrazdano bijelim tragovima hiljadu aviona, odoše iz svakog pravca svukud, istok, zapad, sjever, jug, pa Olovo, i pauzica za pušenje od deset-petnest minuta na odmaralištu “Montana” nešto poslije, gdje se uvijek malo poigram sa par šarenih čupavih džukela koji kao da su nekad imali prave bosanski-tornjak-pretke, i čak ih nahranim nekad, kad imam čim, i iz nekog razloga ranije uvijek zamišljao da se i Keti ako je ikad u prolazu isto tako igra s njima i čak ih nahrani nekad, ako ima čim, sve dok jednom nisam vidio na nekoj slici, dok sam je još imao na ponekoj društvenoj mreži na kojoj je znala da objavi takvu stvar, da se usred jednog putovanja fakat zaustavila baš na tom mjestu, i malo poigrala s istim tim džukelama i možda im čak i poklonila i poneki osmijeh, kako mi je nekad pričala da dijeli čak i takvim, i bilo mi drago, itd., itd., i sl., ali opet sam skrenuo na tu temu a obećao sam da neću, dosta.
Pa Provincija, pa Selo, lijepo vrijeme, čist vazduh, Štene, kozice, jarići, ovčice, rodbina, seljaci. Odem sa Starim do štale da vidim sitnu stoku, kaže jebo ovce nema ništa od njih, odlučio sam da se preorijentišem najviše na koze, dok mi objašnjava meni se prikrade jedno od jaradi i počne da mi žvaće omiljene pantalone na lijevom koljenu, izmaknem se i govorim mu hej, a ono blene i hoće još, jebiga ipak ga otjeram, ionako su već počele da se raspadaju i na koljenima i na guzici i oko džepova. Štene kao da sve uspješnije zaboravlja stare strahove i slobodnije prilazi da se igra, mada i dalje oprezno i spuštene glave i podvijenog repa. Protegnem noge tu još malo, Stari se izgubi negdje začas, porazgovaram sa starim Amidžom-E., kaže govorio sam ja njima za te “domaće” ovce, ako već drže da nabave neke rasne, al ne slušaju, pa im sad kažem i za koze da je lako s jednom-dvije, al jebeno je kad imaš više, nemoguće je to kontrolisat, to preskače ograde i provlači se kroz nemoguće šupljine i uništava ljudima vrtove i povrće i voće, bolje im je da ne nabavljaju, ma haj reko nek nabave pa nek se pokaju kad opet skontaju da si bio u pravu, šta ćeš im, pa jest, što jest jest. Krenem kući, kad Stari maše sa improvizovanog stolića ispred nečije započete kuće pored puta, sjedi s komšijom s pivom, haj malo sjedi da čuješ koju pametnu, kaže komšija haj na pivo, Stari govori ma neće on to, a možda i hoće, otkud ja znam, haj reko može jedna čaša, a ovaj smjesta zagalami na ženu da ode da donese čašu odnekle, odma! Priča opet o kozama, one ti pojedu sedamdeset (ili sedamsto, sad nisam siguran, ne sjećam se dobro) trava svaki dan, zato im je mlijeko tako zdravo, vole štavljiku, havljiku, trnje, kisu! Žena donese prašnjavu čašu, ko zna odakle je iskopala, opere je prstima na pipi, Komšija naspe a ja je svučem na eks, jebiga bio sam žedan, pa priča dalje, kaže ovaj jedan iz Sela nabavio jeftino neku iz nekog drugog famoznog sela s druge strane planine, dobra je al ima četri roga, hahaha, dva obična i još dva između, pa mu on govori da je to “degenerik! to je degenerik!”, hahaha, bogami četri roga, da vidiš, samo ne izvodi ih nikad, struhnuće mu u onoj štali. Pa nekako promijene temu, planiraju neki zajednički poso u šumi, kad kaže odjednom Komšija, evo ga evo ga, vodi ih, evo je, četri roga, putem ide neki frajerčić sa sunčanim naočarama i vodi je na fluorescentom povodcu, fakat četri roga, Stari i Komšija skoče ko dječaci na ogradu i pokazuju prstima i smiju se, hahaha, pa eto ih nazad, sjedaju, pivo, pođe da mi naspe još jednu čašu, reko nemoj nemoj, dosta je, ustanem i odem kući. Onda malo roštilj, porodično, prejedem se i odem na spavanje rano, oko devet.
Nedjelja ujutru, polako kafa sa Starom i Bratom, Stari otišo rano na neku “akciju”, prave mini-hidrocentralu nekom iz Sela, obećo mu je, a biće sigurno i ražanj i neograničene količine piva, pa što da ne. Istračamo pola sela i svu rodbinu sa Starom, popljujemo ih sve redom kako i priliči, pa polako kući s Bratom, do Provincije, na autobus unazad istim putem za Sarajevo, lijepo popodne, ugodna vožnja i dobar dan. Istovarim Mamine sireve u frižider u Rezidenciji pa prošetam do Radnje, M. napravila dobar poso za vikend, taman da poplaćamo nove kirije i račune za juni i maj, i još mi govori kad sam joj pričao za kozu s četri roga, kaže kad smo već kod koza pročitala sam i onu drugu od Hamsuna što si digo i još je bolja od one prve, ne mogu da vjerujem kolko je dobra, reko nema na čemu, znam ja. Onda nazad u Rezidenciju s njom, uzmem da operem smdrljivu gomilu suđa u kuhinji, pa prije svega da pokupim nešto crno nataloženo u odvodu, kad ono počne da mi se migolji između prstiju, jebo majku žohar, samo mi je falilo još to. Nije ni od najmanjih, usmrtim ga, bacim u šolju i pustim vodu, perem ono suđe i zagledam ćoškove, kao da ih ipak nema više nigdje, al dovoljno je da je nekako ušo jedan skotan pa da nam se nakoti cijeli stan. A možda sam imao sreće da usmrtim tog prvog izviđača, jebem im majku izmisliću neko nuklearno oružje da ih pobijem sve ako se pojave, ne podnosim ih i tačka, pa da vidimo ko je inteligentniji i genijalniji, jebem im sve.
Rezidencija, 31. maj, dobar dan (x6)
A ja ipak uopšte nisam lud, naravno. Razgovarao s jedinim psihologom kojeg znam, za svaki slučaj, pa i ako se meni čini da ona i nije baš dobar psiholog, pa čak ni uopšte psiholog, bez obzira na to što je kao završila baš taj fakultet, ili baš zato, kako god, meni se čak čini da je ona tu jedina koja je luda, a najmanje ja. Uglavnom, kaže brate možda si malo pretjero s tom “zajebancijom s preuveličavanjem” na svoj račun, možda neko tamo stvarno misli da imaš halucinacije i da čuješ glasove i da stvarno misliš da stvarno vodiš “konstruktivne” “razgovore” “s Bogom” a ne da se samo zajebavaš na svoj račun najbolje što znaš? Pa još ako si slučajno pogodio neku pjesmu ili da joj je momak režiser, možda cura fakat misli da si poremećen i psihopata i da je pratiš ili, nemam pojma, hakuješ, pa znaš? Jebiga ja i ti znamo da si samo ozbiljan pisac i veliki borac za Istinu, haha, pa onda i ne iznenađuje ako nekad tako “pogodiš” nešto, i to baš kad se ponajviše trudiš da “izmišljaš” samo “simbolično” i slično. Fakat. Onda više ni slučajno, ni simbolično ni ironično, ništa više na tu temu, da ipak ne rizikuješ da se neko tamo prepada bez razloga kad je jasno da je to zadnje što bi htio? Dobro. (Što je sve najviše bila moja “najvjerovatnija teorija” koja možda donekle objašnjava tako pretjeranu i donekle prekasnu reakciju, s kojom se onda složila i ona, “pogotovo ako si fakat pominjao halucinacije i glasove i još čak i gluposti o samoubistvu, mi koji smo to studirali i u mnogo manjim glupostima tražimo svakakve znake za takve poremećaje kod svakog, da znaš”, a njena početna je bila da možda neko tamo ima samo neki “odbrambeni mehanizam” i da dijelom i hoće da joj se obraćam, al iz nekog razloga ipak neće jer se boji neke “komplikovane” “veze”. Eto ti psiholog, nema šanse, i u svakom slučaju nema veze, ne treba meni nikakav psiholog i niko nema razlog da ga bude strah ni za mene ni za bilo koga drugog zbog mog stanja uma, kako god.)
Uglavnom se vukao po gradu ove sedmice, smrzavao sjedeći s otvorenim vratima u Radnji, da se bolje radi, pa još kafice i ćevapčići na otvorenom par puta s K. i u četvrtak po cijeli dan s E., pa navukao nešto malo gripice i petak prespavao skoro cijeli dan preventivno, da to odjebem na vrijeme pa da onda ne preležim dva-tri. E. uzeo tri dana slobodno pa u četvrtak skoknuo malo da me vidi, da vidi kako ide Radnja, onda prošetali na ćevape i kolače i poslije još i na bilijar, “Bilijar klub TYSON” u Valtera Perića tu iza Zgrade, dobri veliki stolovi sa ipak prevelikim rupama i solidni štapovi i uglancane kugle, vidi se da se održava, a nije ni skupo, šest maraka sat, još na zvučniku u ćošku neka plejlista sa pristojnijim stvarima uglavnom od Van Goga, Balaševića i Ramba, mada se nekako provukla i najmanje jedna od Deena, a zaposlena teta tamo na teveu sebi tiho smanjila neku grand paradu sa svim zvezdama, neki šljam. Zadnji put držao štap nekad 2011. čini mi se, pa ipak je ostao poneki dobar potez i dovoljno osjećaja u oku i ruci, sad mi se igra još, opet satima svaki dan. U petak se digao samo nekako do banke, da uplatim nešto nekom na račun, i do Radnje s nekim novim podmetačima koji su mi ispali toliko dobri da sam usput razmišljao da skrenem u park da ih zakopam ispod najneupadljivijeg grmića duboko duboko pa da ih neko slučajno nađe tek za dvjesto-tristo godina kad čovječanstvo bude zasluživalo takve podmetače, možda. Na povratku u Rezidenciju sjednem na onu treću klupu niz saobraćaj preko puta velikog tržnog centra, kad tamo na prvoj prečki s desne strane primijetim izgrebano moje pravo ime, prva tri slova čitko i veće, zadnja dva smlaćeno da se jedva prepozna, i u nekoj neodređenoj boji koja je možda svježa a možda ne, uglavnom tu sjedim već par sedmica skoro svaki dan i prvi put ugledam to.
Za vikend na Selo, trčim pješke pa zakasnim na autobus u pola jedanest, kupujem kartu u deset i trideset dva, kaže sad imaš tek u pola dvanest, nema veze, popijem kafu u onom kafiću sa solidnom muzikicom i pilećim sendvičima ispred perona osam ili devet i pročačkam tablet pola sata-sat. Onda prilično novim autobusom sa klimom, treći red desno, sjedište do prolaza, sad mi je to omiljeno mjesto, prije sam birao treći od pozadi, isto s desne strane. Ciglane, Vogošća, Semizovac, Nišićka visoravan sa šarenim uzoranim i neuzoranim parcelama a gore bistro plavo nebo izbrazdano bijelim tragovima hiljadu aviona, odoše iz svakog pravca svukud, istok, zapad, sjever, jug, pa Olovo, i pauzica za pušenje od deset-petnest minuta na odmaralištu “Montana” nešto poslije, gdje se uvijek malo poigram sa par šarenih čupavih džukela koji kao da su nekad imali prave bosanski-tornjak-pretke, i čak ih nahranim nekad, kad imam čim, i iz nekog razloga ranije uvijek zamišljao da se i Keti ako je ikad u prolazu isto tako igra s njima i čak ih nahrani nekad, ako ima čim, sve dok jednom nisam vidio na nekoj slici, dok sam je još imao na ponekoj društvenoj mreži na kojoj je znala da objavi takvu stvar, da se usred jednog putovanja fakat zaustavila baš na tom mjestu, i malo poigrala s istim tim džukelama i možda im čak i poklonila i poneki osmijeh, kako mi je nekad pričala da dijeli čak i takvim, i bilo mi drago, itd., itd., i sl., ali opet sam skrenuo na tu temu a obećao sam da neću, dosta.
Pa Provincija, pa Selo, lijepo vrijeme, čist vazduh, Štene, kozice, jarići, ovčice, rodbina, seljaci. Odem sa Starim do štale da vidim sitnu stoku, kaže jebo ovce nema ništa od njih, odlučio sam da se preorijentišem najviše na koze, dok mi objašnjava meni se prikrade jedno od jaradi i počne da mi žvaće omiljene pantalone na lijevom koljenu, izmaknem se i govorim mu hej, a ono blene i hoće još, jebiga ipak ga otjeram, ionako su već počele da se raspadaju i na koljenima i na guzici i oko džepova. Štene kao da sve uspješnije zaboravlja stare strahove i slobodnije prilazi da se igra, mada i dalje oprezno i spuštene glave i podvijenog repa. Protegnem noge tu još malo, Stari se izgubi negdje začas, porazgovaram sa starim Amidžom-E., kaže govorio sam ja njima za te “domaće” ovce, ako već drže da nabave neke rasne, al ne slušaju, pa im sad kažem i za koze da je lako s jednom-dvije, al jebeno je kad imaš više, nemoguće je to kontrolisat, to preskače ograde i provlači se kroz nemoguće šupljine i uništava ljudima vrtove i povrće i voće, bolje im je da ne nabavljaju, ma haj reko nek nabave pa nek se pokaju kad opet skontaju da si bio u pravu, šta ćeš im, pa jest, što jest jest. Krenem kući, kad Stari maše sa improvizovanog stolića ispred nečije započete kuće pored puta, sjedi s komšijom s pivom, haj malo sjedi da čuješ koju pametnu, kaže komšija haj na pivo, Stari govori ma neće on to, a možda i hoće, otkud ja znam, haj reko može jedna čaša, a ovaj smjesta zagalami na ženu da ode da donese čašu odnekle, odma! Priča opet o kozama, one ti pojedu sedamdeset (ili sedamsto, sad nisam siguran, ne sjećam se dobro) trava svaki dan, zato im je mlijeko tako zdravo, vole štavljiku, havljiku, trnje, kisu! Žena donese prašnjavu čašu, ko zna odakle je iskopala, opere je prstima na pipi, Komšija naspe a ja je svučem na eks, jebiga bio sam žedan, pa priča dalje, kaže ovaj jedan iz Sela nabavio jeftino neku iz nekog drugog famoznog sela s druge strane planine, dobra je al ima četri roga, hahaha, dva obična i još dva između, pa mu on govori da je to “degenerik! to je degenerik!”, hahaha, bogami četri roga, da vidiš, samo ne izvodi ih nikad, struhnuće mu u onoj štali. Pa nekako promijene temu, planiraju neki zajednički poso u šumi, kad kaže odjednom Komšija, evo ga evo ga, vodi ih, evo je, četri roga, putem ide neki frajerčić sa sunčanim naočarama i vodi je na fluorescentom povodcu, fakat četri roga, Stari i Komšija skoče ko dječaci na ogradu i pokazuju prstima i smiju se, hahaha, pa eto ih nazad, sjedaju, pivo, pođe da mi naspe još jednu čašu, reko nemoj nemoj, dosta je, ustanem i odem kući. Onda malo roštilj, porodično, prejedem se i odem na spavanje rano, oko devet.
Nedjelja ujutru, polako kafa sa Starom i Bratom, Stari otišo rano na neku “akciju”, prave mini-hidrocentralu nekom iz Sela, obećo mu je, a biće sigurno i ražanj i neograničene količine piva, pa što da ne. Istračamo pola sela i svu rodbinu sa Starom, popljujemo ih sve redom kako i priliči, pa polako kući s Bratom, do Provincije, na autobus unazad istim putem za Sarajevo, lijepo popodne, ugodna vožnja i dobar dan. Istovarim Mamine sireve u frižider u Rezidenciji pa prošetam do Radnje, M. napravila dobar poso za vikend, taman da poplaćamo nove kirije i račune za juni i maj, i još mi govori kad sam joj pričao za kozu s četri roga, kaže kad smo već kod koza pročitala sam i onu drugu od Hamsuna što si digo i još je bolja od one prve, ne mogu da vjerujem kolko je dobra, reko nema na čemu, znam ja. Onda nazad u Rezidenciju s njom, uzmem da operem smdrljivu gomilu suđa u kuhinji, pa prije svega da pokupim nešto crno nataloženo u odvodu, kad ono počne da mi se migolji između prstiju, jebo majku žohar, samo mi je falilo još to. Nije ni od najmanjih, usmrtim ga, bacim u šolju i pustim vodu, perem ono suđe i zagledam ćoškove, kao da ih ipak nema više nigdje, al dovoljno je da je nekako ušo jedan skotan pa da nam se nakoti cijeli stan. A možda sam imao sreće da usmrtim tog prvog izviđača, jebem im majku izmisliću neko nuklearno oružje da ih pobijem sve ako se pojave, ne podnosim ih i tačka, pa da vidimo ko je inteligentniji i genijalniji, jebem im sve.
Rezidencija, 31. maj, dobar dan (x6)
13.4.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (23)
Ponedjeljak, 13. april, kasno popodne, restoran brze hrane preko puta Radnje je u blagom zatišju u odnosu na ranijih par sati, lijepo vrijeme izvodi ljude ko guštere na sunce, na ručkove, na kafe, u parkove, u šetnje. Debelo ciganče u plavoj majici sa znakom supermena se pojavi niotkud kad ozbiljno obrijani momci u čistim košuljama i crvenim puloverima završe obroke s djevojkama i plaćaju račune, zacmizdri da nema šta da jede, kao prodaje maramice za po pola marke, pa nekim momcima bude neugodno da mu ne dadnu ništa ako po obrvama djevojke izgleda da bi bilo najbolje za sve u toj situaciji da mu da nešto malo, izvade mu pola marke, marku iz novčanika, a njemu je to kao malo, nastavlja da cmizdri da je gladan i da nema šta da jede i šta da kupi za pola marke, pa nekad dobije još pola, a najčešće ipak ne, treba da bude sretan i s tim, i jest, vidi se na kilometar da ima pune džepove para i da samo sere. Onda kratko ošišana plavokosa baba sa sunčanim naočarama u kosi i malo mlađa djevojka ostaju same u bašti i čeprkaju po pilećim salatama, i žvaću. Izlog mi bulji pravo u taj restoran i drugi mjesec u novoj Radnji uglavnom posmatram ljude kako kidaju zalogaje i žvaću, drugovi, drugarice, parovi, ljubavnici, ljubavnice, dječica, bebe, njima mame sjeckaju minijaturne meskice i nježno spuštaju u usta, a svima im se na manje-više zamišljenim pogledima u daljine kroz društvo u kojem sjede vide najrazličitije priče, brige, emocije, nadanja, novi, stari, novi-stari snovi, i najviše razočarenja.
Mada jasno je da je to s razočarenjima samo do mene, meni bi se na primjer da sam umjesto gladan u radnji sad tamo za stolom i zamišljeno kidam zalogaje pa ih žvaćem, možda vidjelo da sam sinoć potrošio sedmični i po džeparac za hranu na kutiju Camela i pola litra “Red Label” škotskog viskija da konačno udavim i zapalim i sahranim i jebiga i otplačem malo, što da ne, još jedan najljepši najveći san.... A subota je bila dobra, i petak, petak prvi pravi dan proljeća, konačno malo sunca i eksplozija likova i zvukova i mirisa i scena u šarenim krpama na putu do radnje u drugu smjenu, a tamo konačno malo prometa i opuštenijeg raspoloženja, onda dobra karma u subotu, bogata desetočlana grupa arapa, porodica ljepotana-mladića koji se u tetkinoj radnji zaljubio u M., a i ona u njega na prvi pogled, kaže sad bi se udala i pokrila i bacila Milera da čita samo ajete i hadise, i ne zajebava se, valjda je toliko nevjerovatno lijep, još ih dovede i kod nas iza ćoška i naprave dobar pazar da nam poprave sedmicu, ne samo dan. Prije toga još izvjesna Edna naruči nešto solidno i još plati sve odma, a pamtim i grupicu srednjovječnih Italijanki koje su pokupovale tri komada nekog nakita, meni mnogo bolje ide s evropljanima, ako im se nešto kupuje samo kažu daćete mi to i to i plate po zalijepljenoj cijeni, a ne cjenkaju se dok ih ne otjeraš u pičku materinu daleko u Turskoj odakle su i došli, oni bi da kupe radnju za deset maraka, pa i to je puno, al eto pošto smo braća....
Opet se ne sjećam šta je sve bilo od prošlog datuma, još uvijek završavam papire, mada sam konačno dobio rješenje i pečat, i to zvanično baš za prvi april, od prvog aprila sam zvanično još i “Pletač, Sarač, Dekorater keramike, i Drvomodelar”, a najviše Drvomodelar, i sviđa mi se to, samo sve zaboravim da proguglam čime li se to bavi jedan sarač, čini mi se da ima neke veze s konjima i kožom.
Prošli vikend bio na Selu, ništa posebno, loše vrijeme i u nedjelju ujutru još i desetak centimentara snijega, u subotu smo stigli da se prošetamo malo sa štenetom, koje je super, samo je svo isprepadano i bježi i kad priđe saginje glavu i puže i podvija rep, valjda ga je prošli “vlasnik” samo šutao i galamio i gađao po cijeli dan. Krenuli smo standardnim putićem na Brdo, a ona – Stari ga zove Ela, Stara Lea, a ja sam mislio možda Keti, pa ipak nisam, nek ostane samo Štene – Štene se usput pomalo oslobađalo pa umjesto da se samo vuče pet-deset metara iza nas počelo i da njuši i trčkara i okolo i ispred, a kad smo se popeli na zaobljeni Vrh oduševljeno rastrčalo tamo-vamo po prostranoj povaljanoj travi dok sam ja tražio suho mjesto da sjednem i zapalim cigaru, pa kad ispušim da se igramo malo. E dok sam ja našao mjesto i digao glavu, Šteneta nema nigdje, pogledam niz brdo i vidim samo uzdignuti repić negdje u podnožju kako brzo leti prema nekom stadu ovčica na ispaši, pa se i repić izgubi u žbunju, pa ništa, ovce ne reaguju, samo vidim neku siluetu čobanice u crvenim dimijama i plavom džemperu kako nečim gađa nešto, i jebiga šta da radim, okrenem glavu na inspirativniji pogled s druge strane brda i gledam oblake i slušam sve glasniji vjetar, kontam da je prošli gazda naučio da se dobro izmiče kad je gađaju seljaci. Vjetar brzo postane preglasan i prejak, krenemo kući, dole dok govorimo Staroj da smo izgubili Štene ona pogleda kroz prozor, a ono trčkara Starom oko nogu, kaže vratila se prije pola sata i legla na kućicu, da se sunča.
Sedmicu prije toga, a i poslije, uglavnom radio drugu smjenu, obično zaključam zadnji katanac baš nekad kad počne sumrak, pa krenem desno Saračima i Ferhadijom i Titovom sve prema zalasku sunca u sretno razbacanim razmacima između zgrada, ovih dana bilo ih je najmanje dva nevjerovatna, pa i kad se ne vidi kad je oblačno i kiša, za tih dvadeset-trideset minuta dok dođem kući opali me neka melanholija, nostalgija, neki kurac, uglavnom tuga, nemirno pokušavam da uhvatim svako obećavajuće lice, sjajnu siluetu u gužvi ili udaljeni crveni kaputić i ako ide u istom pravcu požurim da probam da ga stignem, i naravno nikad ne ugledam ništa, pa ostanem samo tužan, tužan, na svakom semaforu sve tužniji i skoro se rasplačem dok dođem kući, a i kad mi se učini da ide pa fakat malo zalupa srce – samo se zapitam pa šta i ako bude, ništa, koji ti je kurac, šta ti je, imaš trideset godina i kurčiš se da si Veliki filozof i skontao Svemir – jesi kurac, isto ko i Sarač – a ponašaš se najviše samo ko srednjoškolska pička, saberi se malo i zanimljivo jarane da su ti ovo uvijek bili najdraži periodi dana u najdražim godišnjim dobima, kad je još malo hladno na proljeće ili tek postaje malo u oktobru, pred jesen, tako nekako od početka do kraja sumraka kad hodaš najprometnijim ulicama pored najsvjetlijih najvećih izloga i slušaš saobraćaj i štikle i dječiju vrisku i mrmljanja i kašalj, i crvena i žuta svjetla na automobilima, žmigavci, semafori, svijetleće reklame, na proljeće možda malo zamiriše i behar, a na jesen šuška vjetar i šareno lišće, sve to najviše voliš i kao naviru neke uspomene samo nikako da navru, ništa konkretno, nijedan događaj, ništa ni dobro ni loše, samo uspomene na takve iste i slične šetnje na iste i slične dane, drugim ulicama u drugim gradićima, pa ponekad čak i na Selu, mada nije to to bez odsjaja semafora i žmigavaca na vlažnom alsfaltu, al ponekad čak i na Selu, kako to da ti je sve to uvijek najljepše a u tim šetnjama se uvijek najviše sjebeš, s tom melanholijom zbog melanholije, nostalgijom za nostalgijom i tugom za tugom, možda ti je onda i najbolje kad si sjeban jer si tad uvijek sjeban a to najviše voliš, zato i jesi sjeban jer si uvijek bio samo ono što si htio, i šetaj i gledaj za sjajnim siluetama u određenim bojama kaputa i nastavi da odlučuješ jel više mrziš svakog ili voliš svakog, a ni jedno ni drugo nikog konkretno, i budi sjeban ako hoćeš, samo ti ne treba da toliko kukaš, ne interesuje to nikog, a vidiš najmanje Nju.
Onda bolje da zatvaram malo kasnije jebiga, oko osam, kad se smrači, pa sve kasnije kako se produžava dan.
Radnja, 13. april 2015.
Mada jasno je da je to s razočarenjima samo do mene, meni bi se na primjer da sam umjesto gladan u radnji sad tamo za stolom i zamišljeno kidam zalogaje pa ih žvaćem, možda vidjelo da sam sinoć potrošio sedmični i po džeparac za hranu na kutiju Camela i pola litra “Red Label” škotskog viskija da konačno udavim i zapalim i sahranim i jebiga i otplačem malo, što da ne, još jedan najljepši najveći san.... A subota je bila dobra, i petak, petak prvi pravi dan proljeća, konačno malo sunca i eksplozija likova i zvukova i mirisa i scena u šarenim krpama na putu do radnje u drugu smjenu, a tamo konačno malo prometa i opuštenijeg raspoloženja, onda dobra karma u subotu, bogata desetočlana grupa arapa, porodica ljepotana-mladića koji se u tetkinoj radnji zaljubio u M., a i ona u njega na prvi pogled, kaže sad bi se udala i pokrila i bacila Milera da čita samo ajete i hadise, i ne zajebava se, valjda je toliko nevjerovatno lijep, još ih dovede i kod nas iza ćoška i naprave dobar pazar da nam poprave sedmicu, ne samo dan. Prije toga još izvjesna Edna naruči nešto solidno i još plati sve odma, a pamtim i grupicu srednjovječnih Italijanki koje su pokupovale tri komada nekog nakita, meni mnogo bolje ide s evropljanima, ako im se nešto kupuje samo kažu daćete mi to i to i plate po zalijepljenoj cijeni, a ne cjenkaju se dok ih ne otjeraš u pičku materinu daleko u Turskoj odakle su i došli, oni bi da kupe radnju za deset maraka, pa i to je puno, al eto pošto smo braća....
Opet se ne sjećam šta je sve bilo od prošlog datuma, još uvijek završavam papire, mada sam konačno dobio rješenje i pečat, i to zvanično baš za prvi april, od prvog aprila sam zvanično još i “Pletač, Sarač, Dekorater keramike, i Drvomodelar”, a najviše Drvomodelar, i sviđa mi se to, samo sve zaboravim da proguglam čime li se to bavi jedan sarač, čini mi se da ima neke veze s konjima i kožom.
Prošli vikend bio na Selu, ništa posebno, loše vrijeme i u nedjelju ujutru još i desetak centimentara snijega, u subotu smo stigli da se prošetamo malo sa štenetom, koje je super, samo je svo isprepadano i bježi i kad priđe saginje glavu i puže i podvija rep, valjda ga je prošli “vlasnik” samo šutao i galamio i gađao po cijeli dan. Krenuli smo standardnim putićem na Brdo, a ona – Stari ga zove Ela, Stara Lea, a ja sam mislio možda Keti, pa ipak nisam, nek ostane samo Štene – Štene se usput pomalo oslobađalo pa umjesto da se samo vuče pet-deset metara iza nas počelo i da njuši i trčkara i okolo i ispred, a kad smo se popeli na zaobljeni Vrh oduševljeno rastrčalo tamo-vamo po prostranoj povaljanoj travi dok sam ja tražio suho mjesto da sjednem i zapalim cigaru, pa kad ispušim da se igramo malo. E dok sam ja našao mjesto i digao glavu, Šteneta nema nigdje, pogledam niz brdo i vidim samo uzdignuti repić negdje u podnožju kako brzo leti prema nekom stadu ovčica na ispaši, pa se i repić izgubi u žbunju, pa ništa, ovce ne reaguju, samo vidim neku siluetu čobanice u crvenim dimijama i plavom džemperu kako nečim gađa nešto, i jebiga šta da radim, okrenem glavu na inspirativniji pogled s druge strane brda i gledam oblake i slušam sve glasniji vjetar, kontam da je prošli gazda naučio da se dobro izmiče kad je gađaju seljaci. Vjetar brzo postane preglasan i prejak, krenemo kući, dole dok govorimo Staroj da smo izgubili Štene ona pogleda kroz prozor, a ono trčkara Starom oko nogu, kaže vratila se prije pola sata i legla na kućicu, da se sunča.
Sedmicu prije toga, a i poslije, uglavnom radio drugu smjenu, obično zaključam zadnji katanac baš nekad kad počne sumrak, pa krenem desno Saračima i Ferhadijom i Titovom sve prema zalasku sunca u sretno razbacanim razmacima između zgrada, ovih dana bilo ih je najmanje dva nevjerovatna, pa i kad se ne vidi kad je oblačno i kiša, za tih dvadeset-trideset minuta dok dođem kući opali me neka melanholija, nostalgija, neki kurac, uglavnom tuga, nemirno pokušavam da uhvatim svako obećavajuće lice, sjajnu siluetu u gužvi ili udaljeni crveni kaputić i ako ide u istom pravcu požurim da probam da ga stignem, i naravno nikad ne ugledam ništa, pa ostanem samo tužan, tužan, na svakom semaforu sve tužniji i skoro se rasplačem dok dođem kući, a i kad mi se učini da ide pa fakat malo zalupa srce – samo se zapitam pa šta i ako bude, ništa, koji ti je kurac, šta ti je, imaš trideset godina i kurčiš se da si Veliki filozof i skontao Svemir – jesi kurac, isto ko i Sarač – a ponašaš se najviše samo ko srednjoškolska pička, saberi se malo i zanimljivo jarane da su ti ovo uvijek bili najdraži periodi dana u najdražim godišnjim dobima, kad je još malo hladno na proljeće ili tek postaje malo u oktobru, pred jesen, tako nekako od početka do kraja sumraka kad hodaš najprometnijim ulicama pored najsvjetlijih najvećih izloga i slušaš saobraćaj i štikle i dječiju vrisku i mrmljanja i kašalj, i crvena i žuta svjetla na automobilima, žmigavci, semafori, svijetleće reklame, na proljeće možda malo zamiriše i behar, a na jesen šuška vjetar i šareno lišće, sve to najviše voliš i kao naviru neke uspomene samo nikako da navru, ništa konkretno, nijedan događaj, ništa ni dobro ni loše, samo uspomene na takve iste i slične šetnje na iste i slične dane, drugim ulicama u drugim gradićima, pa ponekad čak i na Selu, mada nije to to bez odsjaja semafora i žmigavaca na vlažnom alsfaltu, al ponekad čak i na Selu, kako to da ti je sve to uvijek najljepše a u tim šetnjama se uvijek najviše sjebeš, s tom melanholijom zbog melanholije, nostalgijom za nostalgijom i tugom za tugom, možda ti je onda i najbolje kad si sjeban jer si tad uvijek sjeban a to najviše voliš, zato i jesi sjeban jer si uvijek bio samo ono što si htio, i šetaj i gledaj za sjajnim siluetama u određenim bojama kaputa i nastavi da odlučuješ jel više mrziš svakog ili voliš svakog, a ni jedno ni drugo nikog konkretno, i budi sjeban ako hoćeš, samo ti ne treba da toliko kukaš, ne interesuje to nikog, a vidiš najmanje Nju.
Onda bolje da zatvaram malo kasnije jebiga, oko osam, kad se smrači, pa sve kasnije kako se produžava dan.
Radnja, 13. april 2015.
23.3.15
Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (22)
Nedjelja ništa u Rezidenciji, ponedjeljak ništa u Radnji, druga smjena, osim narudžbe, prva narudžba za neki hotelčić, solidna zaradica i potencijalna “saradnja”, bar nešto, ako ništa.
Završio Under the Volcano, nešto ponajbolje u zadnjih par godina, uz po par stvari od Bolanja i Mekartija – sve u/o Meksiku, iz nekog razloga, zanimljivo, interesantna zemlja, a ja sam mislio da je samo pustinja i kaktusi i tekila ... Sad mi se čita Pinčon, a nemam para da naručim, neću to na tabletu, čitaću kad zaradim za knjige, elektronski može Virdžinija Vulf. Završavam i Dnevnik od Dostojevskog, najzanimljivije pred kraj drugog dijela kad piše opširno o Ani Karenjini i Tolstoju, mada opet sve u vezi sa “svečovečanskom svetom Rusijom” i “istočnim pitanjem”, o kojem je zapeo od početka do kraja oba dijela, jebalo ga istočno pitanje, bolje da je pisao gdje je šetao i šta je vidio i čuo i šta je jeo. Opet mi se čita i Čehov, a i Karver, piše mi se nešto kraće za neki konkurs sa malo ozbiljnijom nagradom, mislim da je rok do sredine aprila, pa da zaronim malo opet u takve stvari pa da probam i to.
Nova Radnja, naša, nova ulica, odma iza ćoška deset metara od Tetkine, druga kafana preko puta, popularna, drugi konobari, drugi dostavljači-lešinari vise ispred vrata po najvećim hladnoćama, čekaju narudžbe, puše, psuju, komentarišu rezultate, kritikuju trenere, fudbalere, taktike, šefove, mušterije, auta, inžinjere, proizvođače, mehaničare, izloge, žene, muškarce, sve. Stari Komšija-hadži-melek iz radnjice pored se glasno svađa sa ženom na telefonu, jebe joj sve po spisku i citira hadise u istom dahu, odvrće korida-narodnjake i pjeva da mu se pije, živi u toj radnjici dva sa dva od te svađe sa ženom, valjda, i poselami nas svaki put kad prođe. Anđela ne prolazi novom uličicom, nema više mahanja, ne sjećam se kad je bilo zadnji put.
Opet se malo svađao sa M., oko Radnje i obaveza oko Radnje, zbog gluposti, jebale me obaveze i dug i kao neka “odgovornost”. Poslije mi piše poruku da me voli, da se ne svađamo, evo nas sad pravimo se ko da se ništa nije desilo, to je najvažnije za svaki odnos, danas se svađaš, večeras šutiš, ujutru piješ kafu i pričaš o vremenu, tračaš komšije i rodbinu, jebo svađanje i tenzije, pa opet svako malo, zdravo.
Čuo se sa Selom, pitaju što me nema, doću kad zaradim pare. Kaže nabavili neko štene da im čuva ovce, mala siva, sluša i pazi na stado, super je, samo se malo boji koze. Sad mi se ide da se igram sa štenetom i jarićima (istovremeno!), proljeće, šuma, sunce, pupoljci, cvjetići, travkice, pčelice, kajmak i sir....
Samo da zaradim malo para, jebem ti pare i obaveze, i “odgovornost”.
Završio Under the Volcano, nešto ponajbolje u zadnjih par godina, uz po par stvari od Bolanja i Mekartija – sve u/o Meksiku, iz nekog razloga, zanimljivo, interesantna zemlja, a ja sam mislio da je samo pustinja i kaktusi i tekila ... Sad mi se čita Pinčon, a nemam para da naručim, neću to na tabletu, čitaću kad zaradim za knjige, elektronski može Virdžinija Vulf. Završavam i Dnevnik od Dostojevskog, najzanimljivije pred kraj drugog dijela kad piše opširno o Ani Karenjini i Tolstoju, mada opet sve u vezi sa “svečovečanskom svetom Rusijom” i “istočnim pitanjem”, o kojem je zapeo od početka do kraja oba dijela, jebalo ga istočno pitanje, bolje da je pisao gdje je šetao i šta je vidio i čuo i šta je jeo. Opet mi se čita i Čehov, a i Karver, piše mi se nešto kraće za neki konkurs sa malo ozbiljnijom nagradom, mislim da je rok do sredine aprila, pa da zaronim malo opet u takve stvari pa da probam i to.
Nova Radnja, naša, nova ulica, odma iza ćoška deset metara od Tetkine, druga kafana preko puta, popularna, drugi konobari, drugi dostavljači-lešinari vise ispred vrata po najvećim hladnoćama, čekaju narudžbe, puše, psuju, komentarišu rezultate, kritikuju trenere, fudbalere, taktike, šefove, mušterije, auta, inžinjere, proizvođače, mehaničare, izloge, žene, muškarce, sve. Stari Komšija-hadži-melek iz radnjice pored se glasno svađa sa ženom na telefonu, jebe joj sve po spisku i citira hadise u istom dahu, odvrće korida-narodnjake i pjeva da mu se pije, živi u toj radnjici dva sa dva od te svađe sa ženom, valjda, i poselami nas svaki put kad prođe. Anđela ne prolazi novom uličicom, nema više mahanja, ne sjećam se kad je bilo zadnji put.
Opet se malo svađao sa M., oko Radnje i obaveza oko Radnje, zbog gluposti, jebale me obaveze i dug i kao neka “odgovornost”. Poslije mi piše poruku da me voli, da se ne svađamo, evo nas sad pravimo se ko da se ništa nije desilo, to je najvažnije za svaki odnos, danas se svađaš, večeras šutiš, ujutru piješ kafu i pričaš o vremenu, tračaš komšije i rodbinu, jebo svađanje i tenzije, pa opet svako malo, zdravo.
Čuo se sa Selom, pitaju što me nema, doću kad zaradim pare. Kaže nabavili neko štene da im čuva ovce, mala siva, sluša i pazi na stado, super je, samo se malo boji koze. Sad mi se ide da se igram sa štenetom i jarićima (istovremeno!), proljeće, šuma, sunce, pupoljci, cvjetići, travkice, pčelice, kajmak i sir....
Samo da zaradim malo para, jebem ti pare i obaveze, i “odgovornost”.
18.11.12
Seljačke metafore u magli
Pesnice tvojih šaka
na licu moje glave
modrice
posjekotine
frakture
prave.
Pa
spontani pobačaj fetusa
izazvan šutem tvoje čizme
te
zloćudni rak dojke
na grudima mene,
metastaza govneta, zatim
užasno beskrajna agonija
i napokon
besmislena
bezbrojna seljačka smrt.
A metafore
ni na vidiku,
jarane!
na licu moje glave
modrice
posjekotine
frakture
prave.
Pa
spontani pobačaj fetusa
izazvan šutem tvoje čizme
te
zloćudni rak dojke
na grudima mene,
metastaza govneta, zatim
užasno beskrajna agonija
i napokon
besmislena
bezbrojna seljačka smrt.
A metafore
ni na vidiku,
jarane!
5.8.12
Crtice iz Maršalove Ulice (2)
Od jedanaest magistara, odlikovanih eksperata u najraznovrsnijim oblastima koji su redovno prisustvovali sjednicama Upravnog odbora gradskog javnog komunalnog preduzeća “Sevdah”, samo je depresivni profesor Osman znao kako se negacija pravilno piše, a svi ostali smatraše da je ne pismen.
● ● ●
Na prvu godišnjicu muževljeve smrti, Katarina se u povratku sa njegovog mezara odmarala na klupi u malom gradskom parku, i razigrana djevojčica u crvenoj haljinici, koja je poskakujući za mamom sa kavezom sa žućkastim kanarincem u rukama projurila ispred nje, podsjetila je na jedno slično davno ljetno jutro, u hladu ispod još većeg kestena, i miris pokošene trave i povjetarac, kada je veliku lutku koju je od djeda iz Njemačke dobila za rođendan zamijenila sa drugaricom za papagaja, i brzo dotrčala kući da ga pusti, pa dugo gledala kako je odletio na najbliži krov i samo bespomoćno stajao na suncu i gledao uokolo, sve dok ga odjednom odnekud nije ščepao i odnio ogroman sivi jastreb, i plakala.
● ● ●
Kasim se na prvoj pauzi između predavanja, prvog dana na famoznom Elektrotehničkom fakultetu, na prvi pogled zaljubio u Draganu kada mu je prišla i hrapavim mamurnim glasom uz osmijeh zatražila cigaru, oženio je, napustio fakultet i našao posao na benzinskoj pumpi, dobio i izgubio sina, zatekao je sa Davorom, upucao ga a nju bacio s balkona na petom spratu, odrobijao ih, vratio se u rodno selo, očistio staru zaraslu kuću, zakrpio zidove i popravio krov, nabavio dvadeset košnica pčela i štene, dao mu ime Iks, sjeo na verandu, jednom rukom ga milkio a drugom zapalio cigaru i uživao u epičnom zalasku sunca, i odlučio da rano ujutru ode na mezarje i očisti i babin i materin i bratov grob.
Subscribe to:
Posts (Atom)