U jednom trenutku u petak slučajno se uhvatim kako prvi put u životu ozbiljno razmišljam o samoubistvu. U glavi je uvijek ionako bila labava ideja, hipotetički najbezbolniji način, planiranje za svaki slučaj, ako bi se dobilo nešto neizlječivo, neki kurac, neki rak, onda jebeš kao neku “borbu za sveti život” i slično, onda je već gotovo, a sad još nije, samo je sve besmisleno i dosadno i što se iko uopšte trudi, baš sve, ipak se malo otresem, kakvo samoubistvo čovječe, prošetam, svjež zrak, pa pokušam da smislim nešto što me još interesuje, što bi još moglo da me uzbudi bar malo, neka ideja, neki cilj, plan, pa da vidimo kako će ispast, kakav je osjećaj kad se radi, ostvaruje, kad se desi, i nema, nema ništa, ništa, baš ništa, bila je Keti, jebote kako retardirano, kao da ona nije ista ko i svi, ugledaš nešto u nekim očima i dok trepneš ostane samo uspomena, neka iluzija mogućnosti, samo Keti, a sad više nema ni nje, i to mi je postalo jasno u petak naveče dok sam sjedio sam u Rezidenciji u mraku i prvi put u životu ozbiljno razmišljao o samoubistvu, postalo mi je jasno da mi je to od slučajnog kratkog susreta s Keti – a bilo je slučajno, ja sam čak htio da ga izbjegnem po svaku cijenu jer sam pretpostavljao da nema šanse da bi to moglo da se ne završi samo katastrofalno za mene, onda smo se slučajno sreli u jednom trenutku na jednom mjestu u ne baš najvećem od gradova ali dovoljno velikom da smo imali najveće šanse da se ipak nikad ne sretnemo ni na tom ni bilo kojem drugom mjestu u njemu – od tog slučajnog susreta, sve što sam radio i pokušavao i čitao i pisao bilo je samo s jednim ciljem i zaraslo samo jednom nerazumnom idejom da je još bar jednom nekako slučajno sretnem na nekom mjestu, u bilo kojem gradu, i da razgovaramo još samo jednom, bar jednom, o bilo čemu. A sad kad sigurno znam da nema šanse da se Keti više ikad ni slučajno razgovara sa mnom, ni o čemu, a najmanje o meni, i naravno da joj se ne razgovara, savršeno shvatam zašto joj se ne razgovara sa mnom, nema te teme, ne shvatam samo zašto se meni toliko razgovara s njom i šta očekujem od toga, i samo još s njom, niko drugi, nema nijednog razumnog razloga za to, sad kad sigurno sve to shvatam ili ne shvatam i znam zaguram ruke u džepove i koračam ulicama grada oko mjesta gdje smo se tako slučajno sreli, ili sjedim sam u mraku u pustoj Rezidenciji i pitam se šta sad, šta mi se radi sad, i još bezidejnije, zašto, i ne radi mi se više ništa, ne mogu da smislim ništa što mi se radi iz bilo kojeg razloga, čak ni pisanje, kad nemam kome, sve što mi se pisalo pisalo mi se samo za Keti i o njoj, a šta sad, pa šta sad.
Subota ujutro, slično raspoloženje, samo što su mi nekad u petak naveče Laki i S. najavili iznenadnu posjetu, S. je na odmoru od volana desetak dana i hoće da iskoriste priliku da me vide dok je tu, kad ja nemam ni para ni vremena da odem do Provincije kod njih. Popijem kafu i doručkujem palačinke i nazovem Selo, i zamalo da se rasplačem ko curica kad me Stara samo pitala kako sam, šta ima, glas zadrhti i zamalo da odjekne krik, ipak se iskontrolišem nekako, dobro sam, kako ste vi, a mame i tate valjda imaju neko šesto čulo za takve pukotine u glasovima sinova pa mi na kraju razgovora oboje žalosno izgovaraju polako sine, biće dobro, ne sikiraj se toliko i ne daj se, čujemo se, ćao? Ćao. Usisam Kabinet, prostrem uflekani tepih i prebacim kauč u dijelovima i fotelju, spremim sve za pijanku sa Lakijem i S., onda nekad popodne prošetam do Ciglana da ih sačekam, pa zajedno pred Rezidenciju gdje je lijeva strana uličice uvijek gusto naparkirana i nikad nema slobodnog mjesta, a nama se otvori dok prilazimo tačno ispod prozora, sretno. Popijemo kafu, nema ništa šta ima kod vas, tako i tako, Laki se ipak ne ženi, odjebao malu jer nije htjela da ide kod njega da se jebu dok se ne uzmu, nije joj dala mama, vidjeće je neko, provincija ko provincija, S. nam priča o španskim zaseocima i ženama i krivinama i vinu, donio nam flašu nekog sa malinom i kupinom od nekog debelog gazde, dao mu dvije-tri kad su utovarali šleper uz garanciju da je “el mehor del mundo”, i bilo je odlično, nema šta, mada ne bolje od viskija, bilo nam je dosta još jedna flaša od pola litra, i nešto malo sudžuke i dimljenog sira i teglica kiselih krastavaca i dvije kutije cigara, S.-ov plavi Walter i moja obična Drina, taman, ni previše ni premalo, prvi put u životu da ispušimo zadnje cigare i popijemo zadnji gutljaj i progutamo zadnji krastavčić taman kad je bilo vrijeme za spavanje, mada se meni sjedilo još, krenula me priča, pričalo mi se o svemu, o Radnji, o poslovima, o M., a naravno najviše o Keti, Laki mi ujutru za kafom govori da sam dva sata ponavljao sve isto, kako god mi on odgovori i proba da promijeni temu, ili bar da je usmjeri malo drugačije, a ja to uopšte nisam doživio tako, meni se učinilo da sam bio veliki orator, najveći i najmudriji tu noć.
U nedjelju nismo spavali dugo, prošetamo vjetrovitom Titovom, na kafu, pa do Radnje, pa nazad do starog pasata pod prozorom da ih ispratim najbližim jednosmjernim krugom nazad na pravi put, izbace me na prvom proširenju, svratim u market po deterdžent za veš, toalet papir, i nešto malo hrane za sedmicu, da ne trošim pare na hamburgere u Radnji, operem suđe, očistim Kabinet i smislim kako da pozajmim još para za Radnju i kako da riješim nesporazume sa M. Ona se vrati kući oko devet, opet se malo posvađamo, pa se smirimo i dogovorimo novi sistem i nova pravila, šta je čija odgovornost, pa nek se trudi kolko hoće, ako potroši sve zajedničke pare na cipele i puder sad imam solidan rezervni plan da preuzmem sve sam, poslije dugo nisam mogao da zaspim zbog hiljadu ideja šta sve sjajno i komercijalno mogu i hoću da pravim i proizvodim sam.
Juče skoro cijeli dan u Radnji, depresija ne popušta, ništa nema smisla, sve je bezveze, posmatram prolaznike i goste Restorana preko puta, slušam šta pričaju i sve što pohvatam sa svih stolova je retardirano, ni jedna originalna grimasa cijeli obrok, cijeli život, cijeli dan, a kamoli pogled ili riječ, sve sami majmuni samo imitiraju majmune i shvataju se preozbiljno, kao i ja, onda uđem u radnju i pokušavam da čitam nove knjige – na putu do Radnje opet svratim do “Američkog kutka” da zamijenim knjige, opet nema ništa zanimljivo, tri skromne poličice pune detektivskih i čarobnjačkih i romantičnih sranja, nekako nađem nešto od Joyce Carol Oates, da vidim kakva je, i nekad kad sam zamalo odustao od traženja slučajno ugledam Faulknera i trznem se od iznenađenja, otkud on tu – uđem u radnju i pojačam Betovena, već deseti dan slušam samo Appasionatu, sve ostalo me nervira, a moram nešto zbog buke na ulicama i sve glasnijih odjeka nekih dalekih glasića u glavi koji kao da dolaze sve bliže, i ne ide mi čitanje, pročitam po jednu rečenicu pa se zamislim, pokušavam da se sjetim jesam li ikad upoznao ikog sa imalo neke istine ili originalnosti, i ništa, nema nikog, ne mogu da se sjetim nikog, nikad, nigdje, samo majmuni sa očima i ušima i stomakom i kad ga napune bananama pa svrše u ženku ili dozvole odabranom mužjaku da svrši u njih u zavisnosti od godišnjeg doba izvale se na sunce ili u hlad, i ako im se možda i razgovara razgovarali bi samo o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, i naučnici i umjetnici i pjesnici i pisci, čak i najbolji pisci, bogovi, idoli, čitam dobre knjige i zavaram se da je bar nekad tamo negdje nekim zavlačcima koračao neko sa malčice istinice i razumijevanja i originalan i interesantan, pa ipak toga nema, i to je sve samo imitacija i pisanje o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, svaki pokušaj da se izrazi nešto “novo” i originalno je samo majmunska imitacija nekog ranijeg pokušaja i da je nije vidio ni ovaj majmun ne bi pokušavao ništa i samo je pitanje ko je bio Prvi idiot, sve je isto i sve je sranje i sve je retardirano i sve se raspada a najbrže Svemir, pa to znači da je i Betovenovo postojanje imalo isto smisla i značaja kao i postojanje svakog kamenčića koje seljaci bezosjećajno šutaju kad žure sarajevskim kaldrmicama na besmislene poslove u umišljenim kancelarijama u najznačajnijim ogranizacijama svaki dan, ili bilo koji od komadića toalet papira kojim sam se jutros obrisao kad sam srao ili drvo od kojeg su ga samljeli ili bilo ko od onih koji su ga oborili i izvukli i utovarili i odvezli i istovarili i zapakovali i složili na policu u marketu, bilo ko, bilo šta.
A šta je onda “ljubav”, jebo te bog? I što sam ja samo ja tako “genijalan” a opet toliko zapeo samo za Keti, Keti, Keti? Samo još to mi nije jasno, samo još to ne mogu da shvatim, pa ipak ništa od samoubistva za sad, dok još imam neke ideje i nejasnoće u glavi i šta da jedem i gdje da spavam i ponekad pomalo za viski i duhan i žive roditelje ili dok ne dobijem rak?
Radnja, 21. april
