Neko se opet naljutio zbog nečeg što sam napisao a bilo mi zabranjeno na najjasniji način ... a ja opet mislim da ja ništa nisam kriv.
April u Sarajevu, petnest do dvanest, devedeset posto ugašenih prozora, i pola od ovih sa upaljenim svjetlom su vjerovatno izgubljene kuhinje u kojim se svjetlo ostavi cijelu noć samo uinat žoharima, da im smeta ... Lakše ustajem ujutru, konačno malo sunca i nikad kišniji mart ... Iz kreveta na kafu u Kafanicu u dnu Zgrade, iz Kafanice u vozilo, iz vozila u izlizanu vrtešku-stolicu na poslu, tamo mi se da šta da radim, pa uzmem da radim to što mi se da, uz poneku pauzicu i jednu veliku, da se jede, sve dok ne ugledam u nekom od ćoškova ekrana da je prošlo dovoljno vremena, dosta za danas, istim vozilom istim ulicama u suprotnom smjeru, izbaci me se na jednoj od autobuskih stanica oko Zgrade i ostane mi čak i malo vremena za čitanje kad se pješke popnem na osrednji sprat kući.
Pijem jeftio vino, osrednje pivo, skupi sok od narandže, hrvatsku flaširanu vodu, i domaću gradsku vodu kad zaboravim da kupim bilo šta drugo, tiho nacuri iz česme u čašu i podsjeća me na kugu, mada uopšte ne smrdi u odnosu na vode iz nekih drugih gradića u kojim sam ponekad imao priliku da popijem poneki gutljaj.
Prošetao do čaršije nekad sredinom sedmice, izašao ranije s posla, da pokupim stare patike od M., zaboravio u Skloništu, ona je još gore, pa nisu loše, tj. raspadaju se al ima još mjesec-dva u njima, možda, nisu za bacanje, kako god. Na čaršiji ništa novo, sunce mami turiste na popločane uličice ko guštere s pederušama i sunčanim naočarama i/ili zamotane u morbidna crna platna, pa srču kafe, žvaću baklave, žderu ćevape, mljackaju rahatlokum i jezicima prevrću vruće zalogaje sirnica u ustima i odhukuju dok se ne ohladi, troše kusur na uspomenice i smiju se glasno, uglavnom. Na tramvaj kući, vožnja petnaestak minuta, posmatram simpatičan mladi par, djevojčica i momčić s gitarama, ona svoju tegli u rukama, njegova na ramenima. Ona mi je bila okrenuta leđima, on licem, cigan, čist, okupan, gusta čista kosa zavezana u rep, i pjesničke crne oči, i siguran blag glas, nešto joj objašnjava, polako, tiho, kako da je hiljadu puta bolji gitarista od nje i već hiljadu godina, pa ipak stidan, obara pogled, kao da je zaljubljen, možda? Izađe stanicu prije mene, a ona gleda za njim, nisam joj vidio lice dok joj je on objašnjavao, pitam se šta li ona misli o svemu tome.
U petak naveče skrenem u market, u veliki Bingo, to mi je sad usput, unutra muzika, svjetlo, čisto, taman-temperatura i pune police i uglancani podovi i uglancane pavlake i uglancani krastavci i idealno meki svježi hljebovi na dodir, nasmijani kupci, kao da uđeš u neku mini-dansku kad uđeš kroz ona pokrenta vrata. Odlučim da potrošim dvadesetak maraka na neku hranu i slično, mislio sam da imam oko dvadeset pet kod sebe, pa shvatio taman kad sam došao na red na kasi da ipak imam samo petnest, pa ispalo četrnest i osamdeset pet, i to sve s deset feninga za kesu. Krenem kući, ispred mene hodaju neka dvojica, studenti, pričaju o ispitma, niži ćelavi se žali višem s kosicom da ima samo još jedan neki rok pa gubi pravo na školovanje ako ne položi, ili ako dobije neki minus, neka studentska glupost, nisam najbolje čuo, pa mu ovaj visoki okupani govori završiće mu on to, kad mu je ispit, zna on to, ode i položi mu, u dvadeset koraka dogovore sve, idu sve istim putem ispred mene, a ja gledam ovog visokog s frizuricom u čistoj odjeći, obrijan, uredan, položio sve ispite na vrijeme, još mu priča da mu je ostalo nekih para na računu, razmišlja gdje će na putovanje, slušam i kontam jebo majku kako neki ljudi sve lako, i kupanje i brijanje i čiste pantalone i nove patike i još položi sve ispite i ostane mu para i vremena da odluči gdje mu se najviše ide na putovanje ... tako nekad u po njihove priče i mog zamišljanja baš taj visoki pobjednik u sred rečenice skoči u stranu i krikne, zastanemo svi, koji ti je kurac, gleda u trotoar i ogromno eksplodirano govno, da nije ugazio on ugazio bi ja, hodao sam baš tom istom stranom, prođem pored njega, gleda me, slegnem ramenima kao saosjećajno, stvarno ogromno govno, svježe, kao od zdravog uhranjenog vučijaka, od pola kile sigurno, raspuklo mu se pod nogom, čujem ga kako očajava iza mene, mali ga zajebava, kaže to znači da ćeš dobit para (i dobiće, jebo majku, sto posto), a on zapeo da “ovo ALAH ne može oprat, ovo ALAH ne može oprat!”. Otključam ulaz, provjerim sanduče, ima jedan račun, krenem liftom mada obično ne idem liftom, zatvorim se, pritisnem dugme, i kako počinje da se duže čujem ih da ulaze u isti ulaz, ostadoše iza mene da sačekaju da im se vrati lift.
U subotu sa Kraljicom dizajnirao “cover” za novi album njenog prijatelja-pjevača, tj. pomagao joj da nacrta svoje ideje u potrebnom digitalnom formatu i predložio par svojih, na kraju nije ispalo uopšte loše.
U nedjelju prošetao malo do Vilsonovog iza Ekonomske, ispušio par cigara na klupi i gledao prolaznike, ništa posebno, osim jedne naročito vesele djevojčice od tli godinice na sićušnom biciklu. Dobio prvu turu knjiga koje su mi ostale na Selu, i u prvoj koju sam izvadio s vrha, na kraju umetnuta jedina uspomena koja mi je još ostala od Keti. Pročitam i vratim je u istu knjigu na isto mjesto.
Jedan i trideset devet, sad je već ostalo upaljeno još samo onih pet posto za žohare, tako mi se čini ...
Jazbina, 13. april (pola loših, pola dobrih)
0 komentara
Post a Comment