8.7.17

Dnevnici dosadnog Isusa Hamzića (46)

Dosadan sam. Dobio internet neki dan, stan fantastičan, šesti sprat, ogroman prozor i balkon s pogledom na Alpe u daljini i svjetla grada prema jugu, ulica i naselje isto, ljeto je i život je izi, čak i malo previše, al nema veze, naučio sam da mi ne smeta to.

Evo pada kišica, a grad ponekad smrdi na kerove tad. Imam ljubavnicu, mršava mlada Poljakinja sa divljom frizurom i opuštenim načinima, otjelovljenje Prirode i buntovnica bez razloga protiv kapitalizma i muško-svinjskog šovinizma, taman dovoljno luda, zaljubio bi se da nema momka, neki doktor sa istoka, možda ga nekad i ostavi zbog mene, a možda ga i ne ostavi, možda ostavi mene, kako god. Idem na poso, odradim svojih osam sati pošteno a ostalo sve ide samo od sebe, i imam para više nego ikad i trošim ih na gluposti i uhvatim se da mi je malo neugodno zbog toga, al samo ponekad, uglavnom uživam ko nikad i opet me boli kurac za sve.

Idem na klavir subotom ujutru u devet i četrdeset pet, učiteljica Aleksandra, lepotica iz Banjaluke, sviramo neke note i taktove i pauze i povisilice i snizilice i četvrtine i osmine, kaže da mi dobro ide i da sam relativno talentovan, nemam problem sa spojenim rukama i brzo napredujem i super je to kakva sve djeca dolaze, ma nema.

Sutra idem da se upišem u teretanu i da se bavim svako jutro prije posla pola sata-sat.

Ponekad se čak i družim, Ruskinja i Poljakinja i Italijan iz škole njemačkog, i ja, šalim se na engleskom a oni sve češće smatraju i da sam šarmantan, čak. Sviđam se ženama!

Poljakinja kaže da sam momčina i Jebač. Jebiga možda je i u pravu, otkud znam?

Počeo peti minhenski mjesec a ja još nijednom nisam otvorio nijednu bosansku vijest, ne interesuje me više ništa i da nemam porodicu i nešto malo prijatelja ne bi se vraćao nikad, i ovako bi radije platio njima da dođu ovamo da se vidimo, umjesto što ću ponekad ipak ponvo tamo otići ja.

Ne pušim od januara. Osim ponekad pomalo, kupim kutiju jednom-dvaput mjesečno i izćejfim, kao sad.

Upisao se u auto-školu. Sve na njemačkom, razumijem glavne stavke i odrađujem formalnosti, pa kad položim kupujem kola i vozam se obalama Evrope, sve od Italije do Portugala i nazad do Skandinavije, na Sjever. Jebiga ima se može se, što da ne.

Vrlo rijetko još pomislim na Keti, i nije mi nimalo žao što sam se nekad onako često sjećao nje.


Vonung, 8. juli (sve dobro, kurac dobro, odlično jarane, sila!)

1.5.17

Nešto malo duševno

26.4.17

Nešto malo romantično