Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (14)

Sinoć vodio M. na kafu u Ribicu o kojoj sam se naslušao mnogo. Dogovorimo se da je sačekam kod Vječne vatre, prilazim, nema nikog, samo neko ciganče u šorcu i majici na kratke rukave tamo već u Ferhadiji, par metara pored, kleči na komadiću papira sa kartonskom kutijom za siću ispred sebe i ispušta neke krikove, neku strahotu. Bilo je hladno, ali vatrica je dobra, taman da se ugriješ dok čekaš. Čekam, čitam famozno nepismene rečenice na spomeniku, gledam i vijence sa trakama raznih vladinih i nevladinih organizacija, još svježe, vjerovatno za državni praznik od prije par dana, nema nikog, grijem se pored vatrice i gledam putnike u tramvajima kad stanu na semaforu, sam sam kod vatrice, obično budu turisti, a baš sinoć niko. U jednom trenuku prilazi malo stariji momak, cigan, u napuhanoj crvenoj pernatoj jakni, sa nekom plastičnom ljubičastom aktovkicom pod lijevom miškom i bradom zaronjenom u hamburger u desnoj ruci, prelazi Maršalovu na semaforu, iz Pingvina, ulazi u krug oko vatrice, pogleda me, pa iza mene u ono ciganče sa strahovitim krikovima, i galami između zalogaja: “Ako se budeš ... tako ... dero ... dobićeš ... jabuku na glavi ... pa će ti ... sve ... bit jasno!” Mali prestane sa urlanjem, okrene se, opsuje mu nešto na nekom jeziku, pa nastavi sa kricima, a pernati u međuvremenu spustio aktovkicu pored vatrice i nekako sjedi na njoj, već zagnjurio u hamburger duboko sa obje ruke. Mali se dere još malo, pa se odjednom pokupi i eto ga u krug oko vatrice, kod nas, vadi crvenu slamku iz džepa i topi je na vatri i kapa okolo, igra se, duuša. Prođe još par tramvaja, M. i dalje nema, mali topi slamku, polako, pernati se naslađuje hamburgerom iz Pingvina, iz kojeg u jednom trenutku izlazi još jedan momak, isto cigan, i to u nekom ofucanom kostimu polarnog medvjeda sa crvenom leptir mašnom, kontam da haluciniram, prelazi na semaforu i eto ga ovamo, kod vatrice, kod nas, i on s hamburgerom, nešto priča s pernatim i malim, mene ignorišu, a ja pokušavam da razumijem bar nešto, ali mi ne ide, onda se pojavi i M., kaže kakva ti je to ekipa. Krenemo da tražimo Ribicu, fulamo uličicu, zaustavim nekog momka da ga pitam jel tu negdje, a on kao da se uplašio malo na prvu, nemam pojma zašto, ne izgledam valjda kao toliki klošar, bez obzira na bradu i kosu i ofucanu jaknu, pogotovo kad sam s M.?

Nađemo Ribicu, uhvatimo zadnji slobodan sto, svidjelo nam se, i muzika i usluga i ambijent, samo ne kontam krišku krastavca u čaši vode, kad sam ga primijetio usred gutljaja uzviknem samo Krastavac!, u blagom šoku, pa pogledam u ostale stolove okolo, i kod M., da nije stavila samo meni, možda je po nekoj njenoj procjeni šta ko zaslužuje u životu, ali nije, kod svih kod kojih sam mogao da vidim je bilo isto.

Onda M. ode da prenoći kod Kraljice, a ja u Rezidenciju, sam. Nešto prije ponoći se naložim na neke perverzije na internetu, nisam dugo, pa usred perverzija slučajno dignem glavu prema krošnjama kroz desni prozor, valjda mi je to nova navika, kad tamo vidim da šiklja prvi oblak nekog gustog bijelog dima. Utrpam se, skočim da vidim šta je, gori pivnica jebo te bog. Zovem vatrogasce prvi put u životu, nisam bio siguran jel 123, javlja mi se pospan lik, jel to vatrogasna, jest, imamo požar, gdje?, g.. gori pivnica, gori pivnica!, aha, tu i tu, dok sam mu objasnio da nije u Vrazovoj nego u Titovoj, kod skretanja za Vrazovu, samo Titovom jarane gori Titova vidjećete s desne strane ne možete mašit, plane cijela bašta, valjda pokriveno najlonom pa buknulo, i ono drveće, krošnje, i ono očerupano u sredini sa izvijenom granom na kojoj sam nedavno gledao vrane uz Dnevnik Bukovskog u produkciji Dramskog programa BH Radija 1 i mislio na Keti, plamen pet metara, zagrije mi studio za ta dva-tri minuta dok se nije pojavio prvi crveni kamion. Izlazi narednik-komandant-šofer, kako li im se već zove, i četri vatrogasca, prvi preskače ogradu parkića pored bez problema, opušteno u trku, sa šmrkom, zauzima pozu i čeka da mu ovi spoje vodu, a druga dvojica se nabila na one šiljke na ogradi, polako, polako, pažljivo, nježno, četvrti stoji iza njih, čeka na red i zagleda onaj spoj na šmrku, vrti ga, okreće, kao da pokušava da skonta na kojem principu radi. Narednik s rukama u džepovima se ushodao tamo-vamo, nervozan, onda nekako spoje šmrkove i prebace se i ostali i počnu da gase, taman kad je počelo da zalizuje onu zgradu pored, i to do vrha, zapalile se krošnje, i fakat ugase brzo. Čim su ga stavili pod kontrolu naredniku se stvori cigara u ustima, puši, ostali gase do kraja, dolazi drugi kamion sa još ljudi i dopunom vode, pa kad su ugasili i zadnju žarku svi odjednom pale cigare, samo vidiš one žigove kako svjetlucaju u mraku, ko svici, nešto se zezaju, tresu se od smijeha, i meni se puši da proslavim gašenje a nemam ni jednu cigaru.

Nekad poslije se skinem s prozora, opet pogasim svjetla i završim ono što sam započeo pred požar, već su me malo boljela jaja, onda nešto malo čitam uz tihu muzikicu, pa probam da zaspim, ne ide, razmišljam o vatrogascima i koji je to život, sigurno sjede svaku noć spremni u punoj opremi, čekaju da ih zovu, puše cigare, igraju remi, pričaju o utakmicama, o ženama, o djeci, odlučim da se raspitam negdje jel moguće da se provede noć-dvije s njima, možda ako izvalim da sam neki novinarčić pa mi kao treva za neki članak. Razmišljam tako i u jednom trenutku prdnem prilično glasno, odjekne Rezidencijom kao pećinom neandertalca, što me onda navede na misao o pećinskim ljudima i zamišljam trenutak kad je prva osoba postala svjesna tog odjeka, tog eha, kad li je prvi put neko pomislio na prdež, ne samo kao registracija fenomena sa mirisom i zvukom, nego misao na ideju prdeža, kad ga je prvi put neko postao svjestan. Onda se sjetim Bukovskog i priče o prvom sjećanju iz djetinjstva, trenutka kad je postao svjestan, kad se “uključio u postojanje”, dok se borio s nekim ogromnim tvrdim govnetom na šolji, od bola, pa se zapitam jesam li siguran da je to Bukovski, da nije Vonegut, ili Bernhard, ipak ne, onda se sjetim da je ipak najvjerovatnije George Carlin, mada još nisam siguran, jebiga sad, možda je i Louis C.K., nemam pojma. Kako god, onda probam da odredim koje li je moje prvo sjećanje, najranije, kad sam se Ja “uključio u postojanje”, kako, zašto, nisam siguran, pamtim prvi dan škole, i nešto malo predškolskog, šetnje gradom s Mamom, i sa Starim na izlete u parkove, na pijacu, u samoposlugu, u tržni centar, na selo, “žmurke” u ogromnoj bašti ispred zgrade koju sam prije par godina gledao na nekim slikama poslije dvadeset godina i naravno nisam mogao da povjerujem koliko je stvarno mala, i kesten na ćošku, i parking, i terasa na krovu zgrade, sve je to mutno, ali šta je prvo, šta li je prvo, možda strah od pauka u ćoškovima vlažnog kupatila i ... sranje. Odgađanje sranja. Odgađanje, jebote bog. Ili kašika, prvi put kad sam savio kašiku dok sam nešto jeo, odjednom mi se javila ideja da probam da je savijem, jel to uopšte moguće, mogu li ja to, i fakat je savijem, mogu, stvarno mogu, to je lako, samo je uzmeš i saviješ, lako, ili možda nije, možda sam samo ja snagator, nindža-kornjača, transformer, He-man, možda drugi to ne mogu, pa je ispravim i nastavim da jedem i zaboravim na to dvadeset pet godina, sve do sinoć, i sad samo nemam pojma kad je to bilo, u kojem periodu, i jel se uopšte stvarno desilo ili je samo neko “prikrivajuće sjećanje”, neko frojdovsko sranje, pa da se izanaliziram začas, da vidimo asocijacije: kašika, tanjir, čorba, ručak, Mama, ono jednom kad joj se razvezala spavaćica dok je nešto mahala rukama i galamila na mene i ja joj ugledao p... sranje!

Uostalom, ovo uopšte nije ni vrijeme ni mjesto za memoare.

Danas spavao do pola jedanest, prošetao do Elektrodiscribucije da predam ugovor za Gazdu, pa je ispalo da nešto fali, nešto nije popunio kako treba, pa do radnje na kafu sa M. Pojavi se i E.K., pokazuje nam kondom, kaže neke ljepotice dijele po Ferhadiji. Onda i Genije i Z., simpatična kafica, možda i zadnja u ljubičastoj bašti ispred radnje ove godine, pa kiša, krenem kući Ferhadijom da dobijem kondom od ljepotica i da ih pitam da mi pokažu kako se stavi, a tamo nema nikog, nigdje nijedne ljepotice da ih dijeli, ništa.

Za večeru opet pravio palačinke, M. ih pipa i ne može da vjeruje kako su dobri i meki, kao, kao ... Poljupci? Ha-ha. U čemu je tajna, kako mi ispadnu ovakvi? Jebiga, ko nema sreće ni u ljubavi ni u kondomima ni u ničemu, čak ni u kocki, ponekad možda ima u kuhinji, izgleda ... možda!

Rezidencija, 1. decembar

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (7)

U Rezidenciji najviše slušam radio, nekad na internetu, nekad na Kraljičinom JVC “kastofonu” iz kasnih devedesetih. I baš maloprije, cijelo jutro odgađam pisanje, a probudio sam se s potrebom, rano, odgađam i pitam se odakle da krenem, bile su uglavnom neke vijesti i prilozi iz “kulture”, stanica BH Radio 1, ništa da me zainteresuje da pojačam da se čuje bez naprezanja, samo sam osluškivao svako malo, pa maloprije uhvatim najavu za “Knjigu sedmice”, u nastavku programa, skoknem do vecea, vratim se, završava dio o autoru, čujem samo kraj: “prevođene na brojne svjetske jezike…”, ili nešto slično, pitam se šta sam propustio. Onda nešto malo muzikice, klavir, pa kaže: “Knjiga sedmice: Čarls Bukovski, Dnevnik”. Zgodan izbor, loš prevod, čitanje očajno, profesionalna škola amaterske glume, produkcija Dramski program BH Radio 1. Nema veze, ipak zaključim da mi je to nova omiljena lokalna stanica, i bez Bukovskog, kao da im je i muzika malo ozbiljnija od ostalih, i samo što sam pomislio krene nova špica: “Narodna na BH Radiju 1!”, i Halid ... Ugasim i pustim Oscara Petersona i Bena Webstera na laptopu, to je pravi jazz. Zapamtio sam jednu rečenicu, od Bukovskog: najbolji čitatelji i najbolji ljudi su oni koji me nagrade svojim odsustvom ... ili nešto slično ... a ja se naravno odma sjetim Keti, i kontam da je baš to ono što ona radi meni, samo ja još nikako da to shvatim kao nagradu, i pitam se da li me uopšte i dalje čita, nemam pojma, nekad je čitala, to znam. Ako baciš oko, draga Keti, nadam se da ti ne smeta što te se ... ponekad ... ovako ... sjetim ... u ponekom tekstu, to je samo moj način da se nosim sa nekim od svojih problema, i dalje sam potpuno bezazlen, potpuno, bezazleno, ja. Mada, sve ovo što pišem izgleda pišem najviše tebi, ili bar onoj ideji o tebi, koja je ostala, da se uvijek vrti negdje tu, itd., itd., i sl., i ... ako nekad slučajno ne budeš imala s kim na klupu u parku – evo sad sam pogledao, opet se onaj u ljubičastoj jakni poigrava s dobermanom, samo što se sad na tvojoj klupi umjesto vjetra s tvojim parfemom i pramenovima kose samo neki džeparoš u plavo-sivoj trenerci sa pivskom stomačinom poigrava sa svojim jajašcima, da znaš – skoro sam negdje pročitao da se svijet vrti zbog pružanja drugih prilika, i svidjelo mi se to.

Kako god, daleko od toga da nisam svjestan da je sve to manje-više žalosno i problematično, toliko mnogo zbog toliko malo, juče u arti-kinu-kafani u koju smo došli da M. vrate pare za otkazani koncert pa ostali da popijemo kafu, počeo sam malo da joj pričam o tome, ona je još-malo-pa psiholog, mada, čini mi se se da nije baš dobra u tome, jer kad sam je pitao šta misli, jel to žalosno, pa nastala neka pauzica dok je smišljala odgovor a ja se ponadao da bi možda mogla da kaže bar možda, a možda je malo i romantično, pojavi se Kraljica s momkom na vratima, i ona zaboravi na razgovor i pojuri joj u zagrljaj, da obave nešto tajnovito što su drugarski dugo planirale tu noć.

Vikend sam opet proveo u radnji, M. je morala da se odomori malo, a na čaršiji ništa novo, osim neuspješnog pokušaja da nam obiju radnju, i uspješnog da obiju kafanu preko puta nas, što je malo uzbudilo vlasnike radnjica u uličicama okolo, izgledalo je kao da se organizuje rulja za linč, dešava se već treći-četvrti put u zadnjih deset dana a niko ne poduzima ništa, šteta, šteta što niko ne poduzima ništa, ni rulja, ni baklje, ni vile, ni linč.

Od teksta do izvedbe, premijera u petak je bila potpuno sranje, opet klasična seljačka škola glume, baba iz šupe na selu u šumi u istom dahu ispunjava ukrštenicu i nikad nije čula za aerodinamiku, tretira snahu kao u srednjem vijeku, prosipa životnu filozofiju kao iz najsmjelijih dijelova Ive i Meše, snahi izgovara rečenice kao: “Znaš … postoji neki nesklad između tvog uma i tvog srca, između tvojih ruku, tvojih nogu...", i slično, ni jedna originalna rečenica ili postupak ili misao, ništa što se ne čuje u svakom tramvaju gdje god kreneš bilo koji dan, od bilo koje studentice ekonomije ili policajca, samo  što je “kulturno” izgovoreno, sve sa “dramatičnim” pauzicama i istom intonacijom kao momak sa BH Radija 1 kad čita Bukovskog, na isti način i skoro jednako glasno i u istom ritmu i kad je ljuta, i kad je tužna, i kad je zbunjena, i kad se šali, osim kad “dramatično” vrišti i lupa vratima i šamara snahu, to je dramatično, mora da je to dramatično, kad se lupa vratima i vrišti, a seksi seljačka snaha iz bogate gradske porodice koja je kod nje navodno neobjašnjivo zarobljena već dvanaestu godinu, od svoje dvadesete, a izgleda kao da joj je devetnaest, u međuvremenu na provokacije i svađe uzvraća izgovaranjem sličnih tramvajskih gluposti sve na isti “kulturan” način kao i svekrva, zvučni efekti zbog zvučnih efekata, srednjoškolske power-point projekcije u boji na tamno sive daske zbog projekcija u boji, da se iskoristi kompjuter, čak i neka vila iz budućnosti u seksi poslovnom odijelu, ne izmišljam, zbog ... jebiga, da se malo retardiranoj publici objasne neki detalji koji nikako nisu mogli da se ubace u normalan dijalog, to je nemoguće, svako bi u toj situaciji ubacio vilu iz budućnosti u seksi poslovnom odijelu, a naravno i da se popuni vrijeme, da traje bar sat ... pa iznenadan kraj, i na kraju, svi su ostali jednako sigurni da su famozne “prvakinje” i nove mlade zvijezde i režiserkinje i dramaturzi kao i prije premijere, jer je tema tužna i mora da je genijalno kad se priča bilo šta o tome, i ako uopšte nema smisla, bilo bi sadržajnije i da su samo sjedile i plakale sat vremena svaka u svom ćošku, ili da smo buljili u praznu scenu četri i po minuta, kao neki performans, neki stav, poruka, nešto, al mora da je genijalno jer su se sve žene u publici rasplakale, a ja baš tad kad su frktale suze i ušmrkivalo se u redovima oko mene pomislim na Bukovskog, i kako bi bilo dobro da sam lud, možda kao on, da glasno otvorim limenku piva i škljocam upaljačem i štiklam cigare i da se gromoglasno smijem na “najtužnijim” dijelovima, jer je stvarno više ličilo na parodiju na lošu glumu na lošu režiju na loš tekst na lošu ideju, i da me boli kurac i da mi niko ne može ništa, al jebiga kad nemam muda za takve stvari, ispratio sam do kraja i bio sam tužan samo na kraju kad su im svi osim mene aplaudirali deset minuta i uzvikivali “Bravo! Bravo!”, jebote gdje ja živim, a kompletna ucviljena postava, sve sa mladom režiserkom u mini-maus haljinici sa razmazanom maskarom zbog velikog uspjeha prve premijere se vraćala na scenu tri puta da se nakloni, i onda još deset minuta čestitali i cmakali se beskrajno, svako svakog, čestitam na uspjehu, hvala, i ja tebi, na uspjehu, hvalaaaaaaa, šmrc, nema čemu, stvarno, prelijepo, svaka čast, nema šta.

Poslije me Kraljica pita šta mislim, a ja se suzdržavam, u zadnje vrijeme me ne podnosi zbog toga, ne shvata me ozbiljno jer sam klošar i šta ja znam o pozorištu i predstavama, ubijeđena je da samo kritikujem sve jer sam seronja koji nikad nije napravio ništa od života, pa mi je valjda ostalo samo da zavidim svakom, mada me i dalje pita šta mislim, svaki put, kao da se ipak nada da bi kad-tad nešto moralo i da mi se svidi, više zbog mene nego zbog nje, da joj dam neki znak da je ostalo još nešto ljudsko u meni, kako god, njoj se svidjelo i ona je ponosna na svoje koleginice i baš je briga što je meni bilo sranje, toliko loše da je i malo zabavno za posmatranje sve to, rekoh joj da me obavezno zove opet kad bude još neka karta, a možda nekad čak i platim neku, ako bude para, ko zna?

Pa subota, najplodotvornija solo-pijanka ikad, počeo sam sjeban a završio ravnodušan, ustao naspavan u nedjelju, bez glavobolje, svjež, doduše ne baš na vrijeme, ali prava cvjećka, sa novim genijalnim idejama za sretna razrješenja mnogih problema zbog kojih sam sve više i više nepovratno sjeban, sve više i više, skoro svaki, skoro svaki dan.

Međuvrijeme

(nešto malo tinejdžerski, jbmb :)

Draga Keti!

Vidio sam
da si se pojavila
na jednom od onih
blogova sa slikama
moderno-privlačnih
ljudi po gradu
i da si vrlo popularna
i svi ti naravno
komentarišu
da si sjajna
i jesi stvarno
ko manekenka jebotebog
i uopšte ne gledaš
u objektiv
nego opušteno negdje
pored kao i uvijek
i nasmijana i
boli te kurac
za sve...

A onaj peder
u ljubičastoj košulji
pored tebe...
onaj što te uzeo
oko struka?

Jel to onaj
sjećaš se onog seronje
što si mi pričala
što te vodio
samo na horore
na motoru
prebrzo noću
bez kacige po kiši
jer je to za pizde
što šamara konobare
bogara nenama
kad hodaju polako
i šuta mačiće?

Naravno da se sjećaš
ako si išta zaboravila
zaboravila si
da si me ložila
da mrziš
brzu vožnju
siledžije
horore
i nasilje nad
životinjama
pa me onda odjebala
zbog njega
i nek si
i ja bi se odjebao
da mogu...
i koji sam ja kurac
uopšte?

U međuvremenu
desio se jedan
opaki smrad
u mojoj sobi
u dalekom
planinskom selu
i prvih nekoliko sedmica
mislio sam
da sam možda
samo ja
ali je vremenom
postajalo sve gore i gore
i očigledno da je
nečiji leš
pa sam morao
prvo da iznesem
sav namještaj napolje
i iscijepam i pretražim
sve pukotine i šupljine
bio sam siguran
da je miš
pa kad nisam našao ništa
dasku po dasku
odvalio
seljački hrastov pod
i konačno našao
poluistruhlu veliku zmiju
a znaš kolika sam pizda
od zmija?

Tolika da mi je
trebalo tri dana da zaspim
bez obzira što sam
poizvaljivao i pregledao
i očistio i začepio
sve
i što sam od svega bio
umoran ko konj
znojio se na kauču
i vrtio u krug
par puta sam se
nakratko sjetio i tebe
ali samo nakratko
i kad sam nekad
nekako konačno zaspao
ipak sam sanjao
da sjedimo
daleko jedno od drugog
u polutami
na dva kraja
velikog narandžastog kauča
ja s nogama na stoliću
buljim u te-ve
a ti zagrljenih koljena
okrenuta prema meni
vidio sam daljinski
na podu ispred tebe
i zamolio da mi ga dodaš
a ti se nasmjala
i bilo ti drago
što sam te nazvao:
“Katarinice”...

Ali...
kad sam se probudio
nekad
bez pojma koji je dan
i otišao da pišam
primijetio sam
neku modricu na kurcu
ispod glavića
ne sjećam se otkud mi
vjerovatno od previše
drkanja
i dobro je
nije na jajima
samo nešto sporo prolazi
pa se
pitam da nije šta...
a sramota me da
odem doktoru
jer sam toliko usamljen
da se bojim da bi
mogao da mi se digne
kad ga uzme
da pogleda
pa čekam da
prođe.

U međuvremenu
danas
kad sam se probudio
prdnuo sam toliko
snažno
da su se golubovi
razletjeli s prozora
i toliko dugo
da su se vremenom
navikli na zvuk
i vratili
pa ponovo razletjeli
od šoka kad sam
prestao
i nastala
tišina...

Šalim se
nisam baš toliko
ali je bilo jako
dovoljno da se
sjetim brodova
i Bukowskog
i da se opet malo
naložim
da pišem poeziju
kao on...