Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (25)

Sve se raspada.... Srijeda-četvrtak ujutru, nisam siguran, raspadne mi se ruksak, spasim ga nekako na prvu, al vidim da mu je došao kraj, nabavio sam ga u avgustu 2000., pred prvi dan srednje škole, pa srednja škola, pa fakultet, pa putovanjca, pa tezgarenja, i dugo je trajao, skoro petnest godina, a sve se raspadne kad-tad, morao je i on, i juče se konačno raspao nepopravljivo a nije morao baš sad. Onda velika svađa sa M. u četvrtak, u radnji, zbog radnje, zbog para, trčim gradovima da pozajmim još malo para da ne propadnemo ovako brzo, i to pješke, da ne plaćam ni tramvaj ni taksi, a ona naplati nekih sto maraka od ranije i hoće da kupi cipele, baš sad, i ispija petosatne kafe sa Kraljicom svaki jebeni dan i ne radi joj se ništa i ne da svoje pare za svoju radnju, kao možemo i bez toga, a ne možemo, moraću nekako da pozajmim još, a sad mi se više ne pozajmljuje za oboje, a i ne propada mi se tako brzo, treba da dočekamo ljeto i pravu sezonu da zaradimo prave pare, pa dočekaćemo nekako, al izgleda da nećemo zajedno, i nema veze, šta da radim, opet moram sve sam.

U jednom trenutku u petak slučajno se uhvatim kako prvi put u životu ozbiljno razmišljam o samoubistvu. U glavi je uvijek ionako bila labava ideja, hipotetički najbezbolniji način, planiranje za svaki slučaj, ako bi se dobilo nešto neizlječivo, neki kurac, neki rak, onda jebeš kao neku “borbu za sveti život” i slično, onda je već gotovo, a sad još nije, samo je sve besmisleno i dosadno i što se iko uopšte trudi, baš sve, ipak se malo otresem, kakvo samoubistvo čovječe, prošetam, svjež zrak, pa pokušam da smislim nešto što me još interesuje, što bi još moglo da me uzbudi bar malo, neka ideja, neki cilj, plan, pa da vidimo kako će ispast, kakav je osjećaj kad se radi, ostvaruje, kad se desi, i nema, nema ništa, ništa, baš ništa, bila je Keti, jebote kako retardirano, kao da ona nije ista ko i svi, ugledaš nešto u nekim očima i dok trepneš ostane samo uspomena, neka iluzija mogućnosti, samo Keti, a sad više nema ni nje, i to mi je postalo jasno u petak naveče dok sam sjedio sam u Rezidenciji u mraku i prvi put u životu ozbiljno razmišljao o samoubistvu, postalo mi je jasno da mi je to od slučajnog kratkog susreta s Keti – a bilo je slučajno, ja sam čak htio da ga izbjegnem po svaku cijenu jer sam pretpostavljao da nema šanse da bi to moglo da se ne završi samo katastrofalno za mene, onda smo se slučajno sreli u jednom trenutku na jednom mjestu u ne baš najvećem od gradova ali dovoljno velikom da smo imali najveće šanse da se ipak nikad ne sretnemo ni na tom ni bilo kojem drugom mjestu u njemu – od tog slučajnog susreta, sve što sam radio i pokušavao i čitao i pisao bilo je samo s jednim ciljem i zaraslo samo jednom nerazumnom idejom da je još bar jednom nekako slučajno sretnem na nekom mjestu, u bilo kojem gradu, i da razgovaramo još samo jednom, bar jednom, o bilo čemu. A sad kad sigurno znam da nema šanse da se Keti više ikad ni slučajno razgovara sa mnom, ni o čemu, a najmanje o meni, i naravno da joj se ne razgovara, savršeno shvatam zašto joj se ne razgovara sa mnom, nema te teme, ne shvatam samo zašto se meni toliko razgovara s njom i šta očekujem od toga, i samo još s njom, niko drugi, nema nijednog razumnog razloga za to, sad kad sigurno sve to shvatam ili ne shvatam i znam zaguram ruke u džepove i koračam ulicama grada oko mjesta gdje smo se tako slučajno sreli, ili sjedim sam u mraku u pustoj Rezidenciji i pitam se šta sad, šta mi se radi sad, i još bezidejnije, zašto, i ne radi mi se više ništa, ne mogu da smislim ništa što mi se radi iz bilo kojeg razloga, čak ni pisanje, kad nemam kome, sve što mi se pisalo pisalo mi se samo za Keti i o njoj, a šta sad, pa šta sad.

Subota ujutro, slično raspoloženje, samo što su mi nekad u petak naveče Laki i S. najavili iznenadnu posjetu, S. je na odmoru od volana desetak dana i hoće da iskoriste priliku da me vide dok je tu, kad ja nemam ni para ni vremena da odem do Provincije kod njih. Popijem kafu i doručkujem palačinke i nazovem Selo, i zamalo da se rasplačem ko curica kad me Stara samo pitala kako sam, šta ima, glas zadrhti i zamalo da odjekne krik, ipak se iskontrolišem nekako, dobro sam, kako ste vi, a mame i tate valjda imaju neko šesto čulo za takve pukotine u glasovima sinova pa mi na kraju razgovora oboje žalosno izgovaraju polako sine, biće dobro, ne sikiraj se toliko i ne daj se, čujemo se, ćao? Ćao. Usisam Kabinet, prostrem uflekani tepih i prebacim kauč u dijelovima i fotelju, spremim sve za pijanku sa Lakijem i S., onda nekad popodne prošetam do Ciglana da ih sačekam, pa zajedno pred Rezidenciju gdje je lijeva strana uličice uvijek gusto naparkirana i nikad nema slobodnog mjesta, a nama se otvori dok prilazimo tačno ispod prozora, sretno. Popijemo kafu, nema ništa šta ima kod vas, tako i tako, Laki se ipak ne ženi, odjebao malu jer nije htjela da ide kod njega da se jebu dok se ne uzmu, nije joj dala mama, vidjeće je neko, provincija ko provincija, S. nam priča o španskim zaseocima i ženama i krivinama i vinu, donio nam flašu nekog sa malinom i kupinom od nekog debelog gazde, dao mu dvije-tri kad su utovarali šleper uz garanciju da je “el mehor del mundo”, i bilo je odlično, nema šta, mada ne bolje od viskija, bilo nam je dosta još jedna flaša od pola litra, i nešto malo sudžuke i dimljenog sira i teglica kiselih krastavaca i dvije kutije cigara, S.-ov plavi Walter i moja obična Drina, taman, ni previše ni premalo, prvi put u životu da ispušimo zadnje cigare i popijemo zadnji gutljaj i progutamo zadnji krastavčić taman kad je bilo vrijeme za spavanje, mada se meni sjedilo još, krenula me priča, pričalo mi se o svemu, o Radnji, o poslovima, o M., a naravno najviše o Keti, Laki mi ujutru za kafom govori da sam dva sata ponavljao sve isto, kako god mi on odgovori i proba da promijeni temu, ili bar da je usmjeri malo drugačije, a ja to uopšte nisam doživio tako, meni se učinilo da sam bio veliki orator, najveći i najmudriji tu noć.

U nedjelju nismo spavali dugo, prošetamo vjetrovitom Titovom, na kafu, pa do Radnje, pa nazad do starog pasata pod prozorom da ih ispratim najbližim jednosmjernim krugom nazad na pravi put, izbace me na prvom proširenju, svratim u market po deterdžent za veš, toalet papir, i nešto malo hrane za sedmicu, da ne trošim pare na hamburgere u Radnji, operem suđe, očistim Kabinet i smislim kako da pozajmim još para za Radnju i kako da riješim nesporazume sa M. Ona se vrati kući oko devet, opet se malo posvađamo, pa se smirimo i dogovorimo novi sistem i nova pravila, šta je čija odgovornost, pa nek se trudi kolko hoće, ako potroši sve zajedničke pare na cipele i puder sad imam solidan rezervni plan da preuzmem sve sam, poslije dugo nisam mogao da zaspim zbog hiljadu ideja šta sve sjajno i komercijalno mogu i hoću da pravim i proizvodim sam.

Juče skoro cijeli dan u Radnji, depresija ne popušta, ništa nema smisla, sve je bezveze, posmatram prolaznike i goste Restorana preko puta, slušam šta pričaju i sve što pohvatam sa svih stolova je retardirano, ni jedna originalna grimasa cijeli obrok, cijeli život, cijeli dan, a kamoli pogled ili riječ, sve sami majmuni samo imitiraju majmune i shvataju se preozbiljno, kao i ja, onda uđem u radnju i pokušavam da čitam nove knjige – na putu do Radnje opet svratim do “Američkog kutka” da zamijenim knjige, opet nema ništa zanimljivo, tri skromne poličice pune detektivskih i čarobnjačkih i romantičnih sranja, nekako nađem nešto od Joyce Carol Oates, da vidim kakva je, i nekad kad sam zamalo odustao od traženja slučajno ugledam Faulknera i trznem se od iznenađenja, otkud on tu – uđem u radnju i pojačam Betovena, već deseti dan slušam samo Appasionatu, sve ostalo me nervira, a moram nešto zbog buke na ulicama i sve glasnijih odjeka nekih dalekih glasića u glavi koji kao da dolaze sve bliže, i ne ide mi čitanje, pročitam po jednu rečenicu pa se zamislim, pokušavam da se sjetim jesam li ikad upoznao ikog sa imalo neke istine ili originalnosti, i ništa, nema nikog, ne mogu da se sjetim nikog, nikad, nigdje, samo majmuni sa očima i ušima i stomakom i kad ga napune bananama pa svrše u ženku ili dozvole odabranom mužjaku da svrši u njih u zavisnosti od godišnjeg doba izvale se na sunce ili u hlad, i ako im se možda i razgovara razgovarali bi samo o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, i naučnici i umjetnici i pjesnici i pisci, čak i najbolji pisci, bogovi, idoli, čitam dobre knjige i zavaram se da je bar nekad tamo negdje nekim zavlačcima koračao neko sa malčice istinice i razumijevanja i originalan i interesantan, pa ipak toga nema, i to je sve samo imitacija i pisanje o bananama i jebanju i izvaljivanju na sunce ili u hlad, svaki pokušaj da se izrazi nešto “novo” i originalno je samo majmunska imitacija nekog ranijeg pokušaja i da je nije vidio ni ovaj majmun ne bi pokušavao ništa i samo je pitanje ko je bio Prvi idiot, sve je isto i sve je sranje i sve je retardirano i sve se raspada a najbrže Svemir, pa to znači da je i Betovenovo postojanje imalo isto smisla i značaja kao i postojanje svakog kamenčića koje seljaci bezosjećajno šutaju kad žure sarajevskim kaldrmicama na besmislene poslove u umišljenim kancelarijama u najznačajnijim ogranizacijama svaki dan, ili bilo koji od komadića toalet papira kojim sam se jutros obrisao kad sam srao ili drvo od kojeg su ga samljeli ili bilo ko od onih koji su ga oborili i izvukli i utovarili i odvezli i istovarili i zapakovali i složili na policu u marketu, bilo ko, bilo šta.

A šta je onda “ljubav”, jebo te bog? I što sam ja samo ja tako “genijalan” a opet toliko zapeo samo za Keti, Keti, Keti? Samo još to mi nije jasno, samo još to ne mogu da shvatim, pa ipak ništa od samoubistva za sad, dok još imam neke ideje i nejasnoće u glavi i šta da jedem i gdje da spavam i ponekad pomalo za viski i duhan i žive roditelje ili dok ne dobijem rak?

Radnja, 21. april

Crtice iz Maršalove Ulice (30)

Leži i razmišlja, neko tamo živi, a neko tu leži, razmišlja, gleda u plafon, noć je, dobra noć, odlična, rano proljeće, toplo je, vjetrić blago pomjera grane lijevo-desno, gore-dole, polako, već je malo olistalo, rano proljeće i topla noć sa blagim vjetrom, savršeno, savršeno, za nekog, neko je sad tamo negdje, napolju, na jezeru, kraj rijeke, i mjesečina svjetluca na vodi, u oku, vjetar na koži, kroz kosu, oko uha, i šapat, šapat u uhu i osjećaj, neko osjeća, neko je siguran, ne boji se, živi, neko tamo živi, a neko tu leži, on leži, sjene grana na tamnom plafonu, vjetar ih pomjera blago, lijevo-desno, gore-dole, u krug, on gleda plafon, on sluša, čuje se hrkanje, otac, ili mama, ili oboje, čuje se glasno hrkanje, spavaju, dišu, dobro su, zdravi su, živi su, tu su, još su tu, još su živi, žive u sobi pored njega, žive zajedno, zajedno, svi zajedno, još žive zajedno, i on je još živ, srce još pumpa krv u mozak, još je živ, sa roditeljima, ali ne, još ne, on ne živi, on je živ, on ne živi, on je živ, čuje ritmično hrkanje i sluša, depresivno pravilni intervali, zdravi intervali, navikao se, ne čuje, čuje, ne čuje, gleda, plafon, grane, mjesečina, vjetar, neko tamo živi, on leži, vidi seharu na polici iznad glave, ogromna stara sehara puna smeća, generacije i generacije smeća u sehari iznad glave, ubilo bi ga ako mu padne na glavu, smrskalo bi mu glavu, a mogla bi da padne, polica popusti i sehara mu smrska glavu, to bi možda bilo najbolje, da se desi, da se konačno desi, ali ne dešava se, živ je, još je živ, i dalje, iz nekog razloga i dalje neće da umre, skloniće seharu, sutra, kad se naspava, kad ustane, skloniće seharu na sigurno, pored kreveta, iza vrata, bilo gdje, na siguro, samo ne iznad glave, hiljadu puta je planirao da je skloni kad se naspava, sutra, sutra, sutra je taj dan, nema više odgađanja, samo ako opet ne odluči da je ostavi, da rizikuje, možda bi bilo najbolje da se tako desi, možda bi bilo najbolje da namjerno olabavi policu pred spavanje, umjesto da je sklanja, možda bi to bilo najbolje, neko tamo živi, a nekog uspavljuje hrkanje roditelja i pogled na prijeteću seharu, zaspao je i spavao je i probudio se slijep, neko se negdje probudio slijep, sa nepodnošljivim bolom u glavi i zvonjavom u lijevom uhu, uhvatio bi se za glavu ali ruke su zavezane za krevet, zujanje, zvonjava, mrak, bolno guranje slamke i topla kaša kroz grlo, bol, bol, bol, vrijeme prolazi, prolazi vrijeme, bol pulsira pravilno kao sat, sporije i sporije i sporije, prazne se baterije, utišava se zvonjava, čuje se lupanje vratima i koraci, šapat, jecaji, plač, i hrkanje, opet hrkanje, haha, prolazi bol, ostaje mrak, samo mrak, i slamka kroz grlo, i noćne more, noćne more, hoće da se probudi, hoće da vrisne, ali usta su kao zašivena i nema više vilice i jedva diše kroz malu rupu, osjeća malu rupu kroz koju diše i čeka da se probudi, ali se ne budi, neko ga hvata za ruku i čuje se mamin glas, bila je nesreća, bio je zemljotres, mali, nikakav, dovoljno samo da obori seharu, konačno je pala, ne može da povjeruje da je konačno pala, smrskala mu je glavu ali je ostao živ, i dalje je živ i ne vidi i ne može da hoda i bili su sigurni da ne čuje, ali izgleda da čuje, na lijevo uho, vidjeli su da reaguje i da čuje, čuje na lijevo uho, hvala Bogu, kaže mama, čuje na lijevo uho, a ruke, a ruke zavezane da ne dira lice, da se ne šokira kad opipa glavu, više nema lice, ima samo glavu sa jednom rupicom za hranu i vodu i još jednom malom za disanje, i nepokretne noge, i kolica, i šetnja, duboko disanje komšije i rođaka niz stepenice do ulaza, i neka krpa, peškir, marama preko glave, da se nedužni prolaznici ne uznemire ako bi ga ugledali, pretpostavlja, i kolicima kroz saobraćaj i park, treba vremena da se navikne na novi zvuk, teško je reći da li se tramvaj približava ili udaljava sa jednim uhom, ali nije nemoguće, ima načina, ima trikova, samo treba vremena i dobar plan, dobar plan, misli da ima odličan plan, navikao se na povremeno zujanje i bol, još nije prestalo i možda ne prestane nikad, sve dok se kolicima ne zabije pod tramvaj, to je plan, navikao se, naučio je da razlikuje prilaženje, kočenje, kretanje, gdje je semafor, gdje je najbolje mjesto, odlučio je, pustili su ga da se gura sam, razvio je ruke i ima dovoljno snage da ubrza i da skrene u pravom trenutku na pravom mjestu, imao je dovoljno vremena da dobro analizira i isplanira sve, tražio je da mu se donese kafa, najbolja je iz te i te kafane, prošli smo tu kafanu prije deset minuta, vrati se rođak, umoran sam, čekaću te tu u hladu, eto njega, ne zaboravi slamku rođak, haha, ne zaboravi slamku, neću, samo da naiđe tramvaj, da taksisti ne blokiraju saobraćaj baš sad, i nisu, čula se zvonjava šina i kočnica na stanici ispred semafora malo prije hlada, pa kretanje, ubrzavanje, eto ga, krenuo je i on, ubrzao, bilo je malo nizbrdo, taman, sve je bliže, konačno, skrenuo je, opet kočnica, škripa, vrisak, ali kasno, nema više nazad, gotovo je, nije gotovo, probudio se, opet se probudio, ili nije, nije siguran, je li moguće da je i dalje živ, da je preživio, nemoguće, nema više zvonjave, nema više ni ruku, nema ničega, samo mir i tišina i mrak, nema ni bola, ali diše, osjeća da diše, opet na rupicu, ima rupicu i opet se osjeća slamka, nema više grla i vađenja i stavljanja, ali postoji slamka, siguran je da postoji slamka, i hrana, i da je živ, siguran je da je i dalje živ, opet je preživio, bez sluha, bez vida, bez osjećaja, ničega, samo mrtvo tijelo i zdrav duh, haha, bolestan duh, bolestan, ali živ, izgleda da je živ, budi se i spava, i budi se, i noćne more i poneki san, nema vremena, nema svjetlosti, ili ima, kao da povremeno osjeća neku svjetlost oko sebe, u sobi, vjerovatno u nekoj sobi, negdje, pored prozora, ili daleko od prozora, ili uopšte više nema svjetlosti, samo mu se čini, možda je to smrt, možda je pod zemljom, možda je drvo, možda je to pakao, možda je raj, nema šanse da je raj, nema vremena, nema svjetla, nema zvuka, nema ničega, samo misli, misli, misli, noćne more, i tu i tamo poneki san, svaki put mu se sve više gadi dobar san, najviše mu se gadi najljepši san, što ljepši to odvratnije i jedva čeka da se probudi, ali u šta da se probudi, živ je, izgleda da je živ, srce ne prestaje da pumpa krv u mozak, i kad se probudi nema ničega, samo svijest, i misli, previše vremena za razmišljanje i prviše misli, a nema načina da se izrazi nijedna, čak ni jebenim treptanjem, natreptao bi nekako da mu štiklaju cigare na cigare na tu rupicu dok ga ne ubije rak, ali ništa, samo previše misli, i sjećanja, najčešće ona noć, ona zadnja noć i zadnja slika na plafonu, sjene grana i vjetar, pomjera ih lijevo-desno, gore-dole, u krug, polako, mjesečina, ulična rasvjeta, rijeka, jezero, svjetlucanje u oku i šapat, neko tamo je osjetio šapat, neko tamo je bio siguran, neko drugi, ne on, on je zaspao pod seharom i pitao se šta je bolje, da skloni seharu ili da je ostavi da padne, nije bio siguran, a sad, kad je imao dovoljno vremena da malo bolje razmisli o svemu, haha, dovoljno vremena, vremena, koliko je vremena dovoljno da se dovoljno razmisli o svemu, dan, godina, pet, sto, nema više vremena, nema dana, nema vjetra, nema mjesečine, nema godine, samo mrak, sad kad je toliko dugo razmišljao o svemu, ko zna koliko dugo, dovoljno dugo, ili možda ne, možda mu treba još malo vremena da shvati, još malo, još malo, još malo, još nije siguran šta bi bilo bolje, da je sklonio seharu, ili ovako, možda, možda, nije suguran, možda, a možda su ga opet vratili na isto mjesto, i njega i seharu, u isti krevet, ispod sehare na polici iznad glave, haha, pa možda opet bude zemljotres i možda ga ovaj put smrska do kraja, kako treba, to bi bilo najbolje, definitivno, kako treba, samo kako treba, kako treba, haha?