Petak naveče, peti juni, oko osam, ugodna temperatura i raspoložena gužva u restoranima preko puta Radnje i na Čaršiji, momak za prvim stolom od ulaza u Radnju na velikom pametnom telefonu na stolu prijatelju lista album sa fotografijama Trijumfalne kapije i Ajfelovog tornja, a ja stojim na ulazu lijevim ramenom naslonjen na izlog i pušim, i razmišljam o Keti. Ne zbog Pariza, to je samo druga slučajnost večeras, prva se desila pola sata ranije, opet dok sam pušio, ovaj put ispred komšijine radnje desetak metara lijevo od naše, sa poklopljenim zelenim izlogom zbog saobraćajne nesreće od prije desetak dana kad se na malom motoriću kasno vraćao kući zajedno sa sestrom, pa ih pokupio neko sa velikim zajurenim automobilom i polomio mu obje ruke a i njoj valjda nanio najozbiljnije povrede, drugi komšija na ćošku koji ga poznaje dobro kaže da su imali najviše sreće da uopšte prežive. Sad mu je radnja zatvorena do daljnjeg, a ja prošetam tih desetak metara da tu zapalim i malo protegnem noge kad mi dosadi da sjedim na stolici u Radnji. Pa i večeras, oko osam, pušim i posmatram prolaznike, naravno najviše djevojke, i u jednom trenutku je primijetim, pedesetak metara desno, ide prema meni s nekim prijateljima, sigurno Ona, i sigurno ni halucinacija (samo sam se zajebavao sa halucinacijama, uopšte nemam problem s tim, da znaš :) ni niko sličan, niko drugi, prava Ona, prepadnem se, bacim cigaru i pobjegnem u Radnju da me ne vidi, da joj to ni slučajno ne pokvari dan, ili sedmicu, ili mjesec...
A to je već drugi put ove sedmice da sam pobjegao tako i zbog toga, prvi put je bilo u utorak oko podne. U ponedjeljak sam planirao da ustanem rano, oko sedam, da protrčim gradom po neku novu robu, pa da je završim što prije, da se proda, za dan-dva. Ipak se probudim tek oko deset, kontam da je M. već odavno u Radnji jer je radno vrijeme zvanično od devet, pa provjerim u njenoj sobi za svaki slučaj, a ona ušuškana u krevetu sa razjapljenim ustima i bog zna šta sanja, probudim je, jarane deset sati, kao šokira se, nije moguće, ne može da vjeruje, pa što joj nije zvonilo, haj reko požuri otvori, odoh ja da nabavim neku robu. Izađem iz Rezidencije oko pola jedanest, preko puta, iza ćoška do dugonoge djevojke po senvič s pohovanom piletinom, pa u danonoćni market po flašicu sprajta jer ne mogu da jedem bez vode ili soka, onda sjednem u parkić na klošarsku klupu, desnu, mada već oko mjesec dana više nisu samo dvije, sad su ih postavili još pet-šest uz stazicu bliže Rezidenciji, do ograde uz Ulicu. Priđe mi neki klošarčić u košuljici i sunčanim naočarama a u ruci limenka piva, kaže paša imaš cigaru, dam mu predzadnju i sjetim se nedjelje, kad sam ostao bez cigara i razmišljao da priđem nekoj od djevojaka na onoj puš-pauzici kod odmarališta s zajednički-prijateljskim čupavim psićima “Montana” i zatražim jednu, pa ipak nisam, još nisam toliki ovisnik, pa ipak uvijek tako dam nekom kad mi zatraži, čak i predzadnju ili zadnju, možda mi se onda vrati nekad kad i ja počnem da prilazim i tražim od stranaca, kad-tad. Završim sendvič i desno Kranjčevićevom ispod bolnice, iznad osnovne škole u podnožju nebodera sa igralištem punim dječice razvrištane od uzbuđenja pred ljetni raspust, i tri djevojčice šesti-sedmi razred u hladu do ograde na uzvišenju, od kojih je jedna krenula da se popne na jedno od drvcadi baš dok sam prolazio pored njih. Pa malo dalje “boemski” kafić gdje sam ono jednom upoznao Pikasa, pa poslije po komentarima na članke iz crne hronike saznao da je lokal za guzonjine sinove najpoznatiji po pucnjavama u potkoljenice pa mi se naravno i ne ide više, mada mi nedostaje Pikaso, ipak posmatram privlačnu baštu sa stolovima i stolicama ispod suncobrana dok prolazim, sve su žućkaste osim na dva stola sa crnim stolicama na čijim naslonjačima velikim slovima piše “BISTRO PARIS”. Dalje prema raskrsnici kod željezničke, prelazim na desnu stranu u isto vrijeme kao i kockasta glava sa seksi suprugom u maskirnim pantalonama koje pamtim kao redovne mušterije u bašti kafanice preko puta Tetkine radnje, idu polako ispred mene i dok ih pretičem dignem glavu s guzice joj na leđa gdje joj na pripijenoj majici velikim štampanim slovima u četri reda od po jednu riječ piše: “DON'T QUIT YOUR DREAM”. Desno na raskrsnici kod stanice, pa još dvjestotinjak metara do prodajnog centra s građevinskim materijalom, alatima, lakovima i bojama, kupim lak, pa nazad istim putem, onda pravo na raskrsnici pored Američke ambasade sa pospanim stražarima s automatskim puškama s providnim plastičnim redenicima nakrcanim sa po tridesetak ogromnih metaka, šetkaju se tamo-vamo sa svake strane visoko ograđenog imanja i najviše podsjećaju na stražare ispred nacističkih stožera iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Onda desno ispred ambasade, dok prolazim gledam i ostale domaće i strane uposlenike na ulazima, prijemima, održavanju besprijekornog travnjaka i vrta, i pitam se koliko li sve to košta za samo jedan dan, zajedno sa svim “diplomatama” i administracijom i tajnim agentima i opremom i telefonima i satelitskim antentama i strujom i bog zna šta sve još ne radi unutra, sigurno četrdeset-pedeset hiljada dolara dnevno, ili više. Kolko li je onda u Pekingu ili Moskvi ili Berlinu ili Parizu, pa sve zajedno, svaki dan? Onda pored Maršalovog spomenika sa prejebenim šinjelom i istruhlim vijencima pod nogama od prije mjesec dana, šta bi dao da imam takav šinjel, i šta bi sve mogao s takvim šinjelom, možda bi čak i Keti nekad nekako pomislila da sam zgodan kad bi me vidjela u jednom takvom, jednom, nekad, na neki najljepši dan. Skrenem u kampus, prva klupa lijevo od kapije, dobra alejica, da zapalim i da se odmorim pet-šest minuta. Dok prilazim gledam da možda neko nije urezao moje pravo ime i na nju, ipak nema, samo piše markerima na tri-četri mjesta “NEDO & DINKA 2013.”, “SELVEDINA + HARIS 2015.” i “MEDO i LEJLA 2014.”, ili nešto slično, ako se dobro sjećam. Sjednem na Selvedinu i Harisa 2015., i neka ih Bog blagoslovi i podari im vječnu ljubav i najljepši mir, a oni neka u najneiskvarenijim dubinama srca pronađu dovoljno milosti da mi oproste ako sam na neizbrisiv trag njihove ljubavi i isreće i ispustio jedan od najtiših prdeža ikad, ili dva.
Onda dalje zapadno pored onog zaraslog dijela kampusa na koji ljudska noga nikad nije kročila, pa desno pored široke zgrade sa zelenim i smeđim balkonima sa najraznoraznijim sadržajima koje bi fotografisao mjesecima ležeći usred čopora kerova na travnjaku preko puta kamufliran u žbun, da sam fotograf, pa da mi se možda nekad posreći da uhvatim nekog kako nešto uzima ili ostavlja u neku od crvenih mrežastih vrećica od paprika na nekom od balkona, u Kolodvorsku lijevo, pa kroz kapiju prema tržnom centru “INTEREX” desno, prolazom između prve dvije hale s te desne strane, i negdje na sredini u hali desno reklama s velikim slovima: “salon kućnih ljubimaca KETTI”, pa opet par metara kasnije i “veterinarska stanica KETTI” u hali s ljeve strane. U tržnom centru drugi ambijent, kao da sam ušao u neki drugi grad, tri-četri prilično puna kafića i kladionice i mjenjačnice i frizerski saloni, kupim neki materijal koji mi je trebao tu, pa nazad u Kolodvorsku preko puta u drugu radnjicu s materijalom i robom, onda još malo zapadnije do Robota preko puta, pa onda desno Vilsonovim kući. I tu se zaustavim na omiljenoj klupi, treća uzvodno od hotela “Bristol”. Prije toga, na prvoj, neka strankinja u sandalama s nateklim venama čita neku knjigu, iskrivim vrat malo da probam da pročitam šta, na naslovnoj strani piše velikim slovima “BREAKING THE SOUTH SLAV DREAM”. Na trećoj nema ništa izgrebano, pa ni moje pravo ime, ispušim dvije-tri i posmatram prolaznike, kao i uvijek, između ostalih i mladi par, još jedna djevojka u maskirnim pantalonama i pozamašnom guzicom, kod ove na majici ne piše ništa, a za njima polako hoda neki penzioner i ne sklanja pogled s guzice i daje sve od sebe da miga što je moguće manje.
Stignem kući oko dva, samo da istovarim robu, pa u Radnju u drugu smjenu. Tamo me M. dočeka hladno, malo se ljuti zbog one podjele, svako svoju robu, nemam pojma zašto jer je ona prva nekad predložila to, valjda je tek sad shvatila koliko više sad mora da radi nego onako. Uzmem da završim Misterije od Hamsuna, fantastična stvar, možda najbliže omiljenoj knjizi od svih koje sam pročitao ikad, uz Idiota i Anu Karenjinu i Don Kihota i Čarobni brijeg i Smrt na rate od Selina, ili kako li je već zvanični prevod, ja sam čitao na engleskom, ko zna. Ali malo više od tih, te su mi sve bile jednako odlične, ova me baš izvratila, preporučujem svakom, a najviše tebi, draga Keti, mada se sad malo kajem što sam ti se poredio s junakom kad sam ti se ono obratio zadnji put, tad sam bio negdje u sredini, a do kraja se ispostavi da je on fakat malo lud i čak se i ubije na kraju, pa ako nekad budeš čitala da znaš da se poistovjećujem s njim samo u najljepšim dijelovima kad govori o svojoj ljubavi prema Dagny, a ja stvarno uopšte nisam nimalo lud. :D
E onda u ponedjeljak naveče bio preumoran od hodanja pa ipak nisam radio ništa s novim materijalom i robom, a planirao sam, zaspim rano i probudim se rano u utorak i uzmem da farbam i šmirglam i lijepim te tacne. U jednom trenutku, oko podne, baš kad sam digao pogled kroz prozor, a glava mi je najviše bila spuštena i pogled skoncentrisan na tacne, baš kad sam pogledao ugledam Keti, opet silazi stepeničicama s desne strane, s nekom drugaricom u klovnovskom kostimu, i gleda mi pravo u prozor, kao da je čitala toliko pažljivo da zna tačno gdje živim, a ne samo ponekad kad ima kad, gleda par trenutaka pa sjedne s drugaricom na klošarsku klupu desno da pojedu kifle baš tu, možda je pogledala samo da se uvjeri da me nema, možda bi joj bilo neugodno da me vidjela pa se onda ni slučajno ne bi zadržavala tu. Pa i ja okrenem glavu ako je već tako, dioptrija mi opet nije dozvoljavala da joj razaznam grimasu ali mi se iz nekog razloga učinilo da je uznemirena, neću ni da je gledam ako joj je već i sama pomisao na to nešto najneugodnije u životu, pa i kad ona dolazi pod moj prozor da jede kifle na pauzi za ručak (pretpostavljam). Okrenem glavu i sakrijem se, to je bio prvi put, nastavim s tacnama do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, gdje je početkom sedmice bilo nekog finog pazara i tu i tamo poneki nagli pljusak ili dva, naglo rastjera ljude s uličica kao da Bog malo upali prskalice odjednom kad mu se dječica previše uzvriska pod prozorom a njemu se prispava baš tad.
Utorak naveče opet po tacnama, farbanje, šmirglanje, cijelu noć, namažem zadnji sloj laka nekad oko pola osam ujutru i legnem i odspavam do dva-tri, pa opet u Radnju u drugu smjenu, i tako dalje, i slično.
Ni u četvrtak ništa nezaboravno, osim par dobrih ideja za priču i previše umora od farbanja u trećoj smjeni, pa nikako ni da počnem ni da ih završim, probaću opet sutra u radnji, samo da krene nekako, napisaću ih kad-tad. Zatvorim oko devet, polako šetnja kući, treća klupa niz saobraćaj preko puta tržnog centra zauzeta već treći-četvrti put, sjednem na prvu sljedeću slobodnu, ispušim jednu-dvije, gledam prolaznike, osvijetljene poluprazne prastare tramvaje i najraznoraznije automobile, pa dalje kući, svratim u danonoćni market preko puta, kad tamo neka akcija, crvena limenka piva od pola litra, “Estrella Damm, Barcelona”, jedan plus jedan gratis, za marku. Uzmem te dvije, da se opustim malo tu noć, otkažem planove da završim neke podmetače pred očekivanu navalu za papu, ko ih jebe završiću ih preko vikenda, pa prodaće se iduće sedmice, kad-tad. Popijem samo jednu limenku, dobro pivo, nema šta.
Onda sanjao Keti, šetamo nekim uličicama zajedno, odjednom se nađemo u nekom uskom prolazu s onim udubljenjima u zidovima za statue, samo nema statua, svi su prazni, a mi šetamo jedno pored drugog i šutimo, u jednom momentu me natjera u jedno od udubljenja, ona mene, okrenut sam leđima zidu a ona mi prilazi, prvi put joj jasno vidim lice, i oči, najnezaboravnije ikad, gleda me sa onim pramenom preko čela i osmjehuje mi se i prilazi mi polako a meni zid iza leđa, nemam gdje. Odjednom se rasplače i govori mi jesam, čitala sam sve i sviđa mi se sve, sviđaš mi se ti, i ja hoću da razgovaramo, izvini što sam bila onako gruba kad si me pitao da se vidimo, i pritrči i zagrli me i stojimo tako zagrljeni deset minuta, najbolji osjećaj ikad, neću da se probudim (tad sam postao svjestan da sanjam, kad me zagrlila), hoću da ostane tako, samo je falio miris kose, mora da je nevjerovatan i zavidim svakom ko ga je osjetio ikad, stvarno ili u snu. Onda se izmakne malo, više nije njeno lice, opet taj problem, sad je neka Kraljičina drugarica sa najpunijim usnama koje sam vidio ikad, i poljubi me i ljubimo se dugo, ali ipak je i dalje Ona, Keti! Probudi me telefon, Tetka me zove da vidim šta je s M., treba u Provinciju sa Z. a ne javlja se, opet spava duboko duboko i ne interesuje je ni telefon ni nikakav alarm ni zvono.
Pa danas cijeli dan, M. otišla do Provincije da se brine za mlađeg brata koji je nešto bolestan, i da se odmori malo. Gužva u gradu, uzbuđenje zbog pape i najraznorazniji stranci, samo niko ne kupuje ništa, samo gledaju i govore da im se sve sviđa. Onda izađem tako da ispušim i malo protegnem noge ispred zatvorene radnje unesrećenog komšije, i vidim je da prilazi s desne strane s prijateljicom i drugom, pobjegnem u Radnju da me ne vidi. Ipak zastanem na sred Radnje, dovoljno duboko da me ne vidi (da joj se ne bi pokvario dan) ako skrene u našu uličicu i prođe ispred, a dovoljno blizu izlogu da je bar vidim još na trenutak ako produži pravo, a ona zastane s društvom ispred radnjice s ribicama za grickanje nogu, ispred jedinog izloga koji vidim iz tog položaja, i zadrži se tu tridesetak sekundi, komentarišu ribice a ja joj prvi put jasno vidim lice, na dobrom svjetlu, kao da je tužna, kao da se trudila samo da ugodi prijateljici iz nekog razloga, da idu gdje prijateljica hoće i da rade šta god ona hoće, samo da nekako udovolje njoj. Pa odoše dalje pravo, a ja ostanem u radnji još pola sata i razmišljam o Njoj, pa kako da ne razmišljam i kako da ne pišem o tome uz sve te slučajnosti, a to čak nije ni bila zadnja ovaj dan.
Zatvorim u devet, nabijem katanac pa Saračima, Ferhadijom i Titovom prema trećoj klupi niz saobraćaj preko puta tržnog centra i razmišljam samo o njoj, jebote zamisli sad baš oni na toj klupi, haha, Ona s prijateljima, možda je nastavila da čita pa me sad zajebava, ništa ako baš budu priđem s osmijehom i pitam ih jel slobodno, pravim se budala. Kad tamo, prilazim, vidim iz daleka da je zauzeto svih prvih pet-šest, pa ne mogu da vjerujem, fakat oni, nisu na mojoj trećoj, al na drugoj, pored nje. Naravno nema šanse da stvarno priđem i da pitam jel slobodno, da se pravim budala, napravim se da ih nisam vidio i sjednem na prvu slobodnu, šestu ili sedmu, i ne mogu da vjerujem, kad eto njih, digli se čim sam ja sjeo i idu prema meni, gledam je a ona me ne vidi, ili se sad ona pravi da nije vidjela mene, drug joj priča nešto naizgled duhovito a ona kao da ne čuje, jebote kako hoda, lebdi, leluja se s noge na nogu i čak i malo poskoči ko djevojčica kad su prošli pet-šest metara od mene, skoro neprimijetno, al poskoči, i odoše prema raskrsnici i ko zna gdje dalje, a ja ostanem na klupi još cigaru-dvije i pitam se jel moguće, baš na toj klupi, baš tu baš tad, naiđe neki cigan, prospe neku priču da mu je sestrica bolesna, kontam poso ide dobro pa da podijelim malo sreću s nekim, dam mu marčicu, kaže imaš li molim te još jednu, jebiga nemam, daj bar cigaru ako imaš, vadim ono malo što mi je otalo u kutiji, kaže daj bar dvije-tri, dam mu dvije, kaže daj još jednu, e jebiga drug nemam i ja jedva sastavljam kraj s krajem, haj dobro fala ti, sretno.
I sad ja treba da ne razmišljam i ne napišem ništa o njoj? Jebote, uopšte nisam opsjednut, sigurno ne na nikakav negativan ili poremećen način, a zaljubljen jesam, i dalje, pjesnički i romantično i platonski, dječački, najneiskvarenije i shvatam da je ne interesujem al kako da ne budem zaljubljen kad mi se dešava da je viđam tako najslučajnije kad mi najmanje treba, kad je nevjerovatna i svaki put kad je vidim samo me preplavi toliko neke ljubavi i nježnosti da bi moglo da zagrije cijelu Rusiju bar jednu noć, samo nju izgleda nimalo ne, ni toliko da mi se bar osmijehne kao bilo kojem štenetu-lutalici na ulici kad me vidi, a kamoli da se samo pojavi jednog lijepog dana u Radnji i da odemo na kafu u kafanicu pored da joj objasnim kako sam i šta mi je i da vidi da mi u očima nema ni mrvica zla, samo dobro i možda donekle pomalo tužnog, al i to je samo pjesnički, ništa strašno, i da znam da me ne mrzi samo zato što sam se zaljubio tako prelijepo, samo to.
Eh.
Rezidencija, 5. juni, dobar dan (x 5)
sentimentalan
Showing posts with label klupa. Show all posts
Showing posts with label klupa. Show all posts
8.7.12
Zahtijevam zagrljaj
Ne znam zašto sam otvorio prozor, mislim da nije bilo ni zbog ustajalosti ni zbog smrada, ali čim sam otvorio oči osjetio sam jaku potrebu da skočim iz kreveta i širom otvorim i njega. Ne sjećam se kad sam ga zadnji put otvarao, pa je bio malo zaglavljen i dobro sam se preznojio dok sam nekako uspio da odvalim bar jedno krilo.
Neki svjež podnevni vjetrić me ohladio brzo, i toliko je mirisao na jagode da više nisam mogao da mislim na ništa osim njih i koliko mi se odjednom jedu. Strčao sam ispred zgrade i odlučio da idem uz vjetar dok ih ne nađem, na nekoj pijaci u gradu, pretpostavljao sam, mada je vjetar dolazio iz pravca u kojem više nije bilo ni pijaca ni bilo kakvih marketa na otvorenom.
Uličicu po uličicu, grad se pretvarao u predgrađe, pa u selo, i nakon nekog vremena ispred mene je ostalo još samo jedno brdo na čijem je vrhu počinjala i šuma koja se dalje besprekidno prostirala širom raznih planina u pozadini. Ali svježe zrele jagode su nastavljale da mirišu, i to sve jače i jače, pa sam odlučio da se popnem još bar na taj vrh i pogledam vidi li se izvor mirisa možda na nekom proplanku iza brda.
Na vrhu samo šuma, bez nekog otvora sa pogledom na dio terena koji se spuštao sa druge strane, do nekog podnožja, vjerovatno i potoka, pa se opet uzdizao prema vrhu malo ozbiljnije planine iza. Morao sam da nađem najveće drvo i popnem se na vrh da pogledam malo bolje, to mi je bila zadnja nada. I stvarno, sa drveta se jasno vidio jedan maleni travnati proplanak sa velikim redovima nečeg još zelenijeg u centru. To su bile jagode!
Sišao sam sa drveta i krenuo kroz šumu, koristeći sunce i jedan usamljeni čupavi oblak kao malu pomoć pri orijentaciji, i trebalo mi je nekih petnaestak minuta da stignem na proplanak, koji se izbliza pokazao kao mnogo veći nego izdaleka. Nigdje nije bilo nikoga, ni ograde ni kućice za čuvara, ni čuvara, ni psa ni lisice ni zeke ni vrana. Ništa. Samo ogromne sočne jagode koje su se ispod lišća crvenile u sredini!
Krenuo sam redom, od početka prvog reda sa strane sa koje sam prišao, i jeo ih dugo, dugo, sve dok mi se u jednom trenutku nije učinilo da ću povratiti i da ću do kraja života silovito povraćati svaki put kada mi neko spomene jagode. Izdržao sam, ipak, ali sam se toliko prejeo da sam osjetio snažnu potrebu samo da legnem i odspavam malo. Malo sam razgledao okolo, i primijetio nekoliko strašnih hladova na ivicama proplanka, ali sam se sjetio i koliko se bojim zmija i da nikada neću biti toliko hrabar da jednom samo legnem tako u travi, žvaćem travku i uspavam se gledajući čupave bijele oblake na plavom nebu. Uostalom, pomislio sam, šta ako se neko ipak pojavi, vlasnik ili radnici na polju, jer bilo je očigledno da su jagode zasađene i da se neko odlično brine o njima. Tek tad mi je sinulo i koliko sam samo bio glup što sam krenuo od početka i brstio ih redom, jer će biti očigledno da je neko bio tu, a da sam birao i brao samo po jednu na sigurnim udaljenostima između svake, možda niko nikad ne bi ni primijetio moj mali kriminalni upad.
Svo to razmišljanje o mogućem pojavljivanju nekog i mogućnosti da budem uhvaćen na djelu navelo me da smjesta krenem kući. Opet sam razgledao malo uokolo i primijetio da ni sa jedne strane proplanka, na ivicama, ne vidim neki izlaz, putić ili put. Ali morao je da postoji... U svakom slučaju, ni to ne bi bilo pametno, pomislio sam, jer bi i na tom putu mogao da sretnem nekog ko se uputio na polje, pa je bilo bolje da se vratim kroz šumu, istim putem kojim sam i došao.
Jedva nekako sam se uspeo i ponovo sišao niz brdo, i krenuo prema gradu u nadi da ću brzo naići na bilo kakvu klupu na kojoj bi mogao da se odmorim malo. U selu ih nije bilo, u predgrađu dvije autobuske stanice, jedna sa odvaljenom klupom, a druga prepuna neke dvije ogromne nene sa gigantskim cegerima pored nogu. Morao sam da tražim dalje.
I tek u prvom malo ozbiljnijem dijelu gradića, nekom u kojem, čini mi se, nisam bio nikada prije, i kroz koji nisam prošao ranije tog dana na putu ka brdu i jagodama, naišao sam na jedan parkić između ulice i parkinga, sa jednom klupicom u solidnom hladu, i koja je gledala prema ulici i čekala me potpuno prazna.
Neke ptičice su veselo pjevale i poskakivale sa grane na granu velike lipe pored klupe, a baš kad sam sjeo ponovo se pojavio i osvježavajući vjetrić koji je ovaj put, na sreću, hladio prema jagodama i više uopšte nije mirisao na njih. Nije mirisao na ništa.
Nešto kasnije, nakon nekog vremena odmaranja na klupi, široko ispruženih ruku na naslonu i nogu prekrštenih na člancima daleko ispred sebe, pažnju mi je privukla zgrada preko puta ispred. Duž cijelog prizemlja razni poslovni prostori i radnje, a tačno u sredini, pravo preko puta klupe, velika, tamno ostakljena banka. Nisam bio siguran koliko je sati – sudeći po položaju sunca i skoro potpunom izostanku bilo kakvog prometa, moglo je da bude oko tri ili četiri popodne. U banku i iz banke su ipak, s vremena na vrijeme, ulazile i izlazile mušterije raznih dobi, uzrasta i porijekla, i to me navelo da se malo zabavljam posmatrajući ih dobro, i pokušavajući da, po izrazu lica, izgledu i načinu na koji hodaju kada ulaze, pa za neko vrijeme izađu iz banke, pokušam da pogodim koju vrstu transakcije su upravo obavili unutra.
I tako, samo četiri ili pet mušterija kasnije, dok sam baš pratio jednu srednjovječnu crvenokosu ženu sa ravnom šiškom preko čela, koja je petnaestak minuta ranije, vjerovatno iz škole, sa posla, gdje po mojoj procjeni možda predaje geografiju, a možda matematiku, muzičko ili likovno, gotovo dotrčala u banku, sigurno u strahu da prije zatvaranja neće stići da poplaća sve račune, dok sam je pogledom pratio prema uglu lice, dakle, pokušavao sam da procijenim i koliko svoje dječice ima, kojeg su uzrasta i kako li se zovu, a pažnju mi je skrenuo jedan neobičan beskućnik u prljavoj i pocijepanoj mornarskoj bijeloj majici na plave vodoravne pruge, koji je, na samom kraju ulice, stajao na trotoaru sa moje strane, sa rukama prekrštenim na leđima, smješkao se i značajno gledao – činilo mi se kao prema meni.
Pogledao sam ipak prema suprotnom kraju ulice, da vidim gleda li možda u nešto tamo, iza mene, i stvarno, tamo je stajao, na samom kraju, drugi veliki beskućnik sa čupavom bradom i sa prljavom roze majicom sa crvenim srcem na lijevoj strani grudi, baš tamo negdje gdje mu je, ispod rebara, kucalo i pravo krvavo srce. Ovaj je držao ruke pravo ispružene uz tijelo, ali i on je bio čvrsto skoncentrisan samo na buljenje pravo ispred sebe, prema drugom klošaru u mornarskoj majici.
Dok sam ih tako posmatrao, čas jednog, čas drugog, i razmišljao o zanimljivim majicama i srcu, Mornar je napravio jedan lagani korak lijevom nogom, zatim privukao desnu samo na isto mjesto, do nje, kako ponekad mlada prilazi oltaru na vjenčanju. I dalje nije skidao pogled sa Srca. Odmah sam pogledao nazad prema njemu, i vidio da je i on napravio isti korak, i da polako već pravi i drugi. I Mornar je nastavio da se ceremonijalno približava sa svoje strane.
Ceremonija je potrajala malo, ali u jednom trenutku su se ipak sreli, i to tačno na sredini ulice, na dijelu trotoara pravo ispred klupe na kojoj sam se još uvijek odmarao i vario jagode. Oni su prišli na korak jedan od drugog, i dalje se gledajući samo u oči, i uopšte nisu obraćali pažnju na mene, kao da me nije ni bilo tu, samo par metara od njih.
Par minuta su nastavili da stoje, gledajući se bez prestanka, i bilo je jasno da se takmiče u buljenju, i da će izgubiti onaj koji prvi trepne. Pokušao sam da predvidim pobjednika u sebi, i tek što sam pomislio da Srce ima malo veće šanse, on je napokon trepnuo i razočarano sageo glavu, a Mornar se trijumfalno osmijehnuo i lagano pružio desnu ruku prema gubitniku.
Srce uzdahnu jednom, duboko, napravi jedan kraći korak unazad, pa kleknu na desnu nogu, uze Mornarovu prljavu ruku, prinese je ustima i cmoknu je nešto iznad dugih noktiju prepunih crne prljavštine, u veliki plavi kartonski prsten.
— Vaše Visočanstvo! Čast mi je! — zatim reče, malčice kusajući, izgleda zbog nedostatka prednjih zuba.
— Bog te blagoslovio, sine — hladnokrvno ga dočeka Mornar, ne skidajući smiješak sa lica.
Srce zatim ceremonijalno ponovo ustade, i ponovo se primače korak bliže Mornaru, koji se onda odmače korak unazad od njega, kleknu i poljubi veliki crveni prsten od kartona na uflekanoj dlakavoj desnoj ruci koju mu je Srce već pružio elegantno.
— Vaše Veličanstvo! Sluga sam! — reče sada ponizni Mornar, mada se i dalje smješkao, nekako u sebi.
— Budi blagoslovljen, dijete — dirljivo uzvrati Srce.
Mornar potom ustade i vrati se u pređašni položaj, i opet su stajali na sredini ulice i gledali se u nasmijane i vidno ganute oči. Šutnja ovaj put nije trajala dugo, i Srce ponovo poče prvi.
— Vaše Visočanstvo, kako ste? Jeste li se naspavali?
— Mogu se pohvaliti da sam noć proveo na jednoj od najznačajnijih klupica u gradu, i da sam, stoga, naravno, sjajno spavao sve do kasno u dan. Hvala na pitanju.
— Čestitam!
— Hvala. A Vi, Vaše Veličanstvo? Kako ste Vi proveli noć, i jeste li se naspavali sjajno kako Vam i priliči?
— Čast mi je saopštiti vam, Vaše Visočanstvo, da sam protekle noći zalutao u otključan ulaz u jednoj od najznačajnijih zgrada u gradu, i tu spavao krasno i dugo i iz kojeg upravo stižem i nosim tu, bez lažne skromnosti, zaista sjajnu vijest!
— Vaše Veličanstvo! Čestitam!
— Hvala, hvala.
— No, to bi moglo značiti da Vi još niste imali priliku objedovati danas?
— U pravu ste, Vaše Visočanstvo, i Vi ste me upravo preduhitrili, jer imao sam namjeru da Vas upitam za isto.
— Učinite mi, ako je tako, čast, Vaše Veličanstvo, i pridružite mi se u lovu na Borisa, kojim sam danas i sam namjeravao utoliti glad. No, šta kažete? Hoćete li biti toliko milosni da mi Vašim prisustvom uveličate objed?
— Vi kažete Borisa, Vaše Visočanstvo? Nije li to onaj Boris, upravo jedan od najistaknutijih i najznačajnijih živućih goluba u gradu? No, je li to mogućno?! Vi ćete biti toliko milostivi da ga podijelite sa mnom? Prihvaćam! Vaše Visočanstvo, srdačno Vam čestitam na izboru, i bit će mi čast asistirati vam u lovu i potom podijeliti g-lub Borisa sa Vama!
— Hvala, zadovoljstvo mi je, Vaše Veličanstvo! No, ne gubimo više ni trenutka, učinite mi čast i pravite mi društvo do Velikog parka, a tamo nas čeka – Boris!
— Izvolite!
Njegovo Veličanstvo Srce se izmače, nakloni, i propusti Njegovo Visočanstvo Mornara da prođe, te jedan pored drugog elegantnim, svečanim hodom krenuše prema uglu ulice lijevo, na onoj strani sa koje je došetao Srce.
Dok sam ja tako, glave okrenute lijevo, gledao za njima kako zamiču iza ćoška, neko je iznenada sjeo na klupu pored mene, desno, uguravši se u uski preostali prostor na klupi, tako da je ispalo da sam ga praktično zagrlio čim je sjeo. Trznuo sam se, i kada sam vidio da se radi o nosatom sijedom djedu sa starim zelenim šeširom i velikom dioptrijom, u čistoj i uredno ispeglanoj plavoj košulji kratkih rukava, kako se zabrinuto bradom naslonio na štap i zagledao u pukotine na trotoaru ispred sebe, sklonio sam ruku i odmakao se još prema lijevom kraju klupe. I tek što sam pomislio da sam se već dovoljno odmorio i da bi polako mogao i da krenem, djedica je počeo da mi priča.
— Vi sigurno nikad niste bili žrtva pokušaja atentata.
— Atentata? Pa... i nisam.
— I, onda? Jeste li svjesni koliko ste zapravo sretni?
— Ne znam baš...
— A ne znate vjerovatno ni šta se meni desilo jutros? — tek tad malo podiže glavu i pogleda me drhtavim uplakanim očima.
— Nemam pojma.
— Ja živim tu blizu, znate, u ovoj zgradi desno, na trećem spratu u drugom ulazu, u prvom stanu do stepeništa. Kada sam jutros krenuo – kada sam namjeravao da krenem! – na pijacu, po krastavce i paradajz, ispred vrata me dočekalo jedno iznenađenje... Ne možete ni zamisliti kako je to bilo gadno!
— Govno?
— Između ostalog, mladiću. Između ostalog!
— Kako?
— Bila je to, praktično, jedna prava mala instalacija... Ja sam, gledajući onako odozgo, isprva vidio samo jednu veliku žutu kovertu, presavijenu, pod uglom, kao neki krović, i kada sam čučnuo da je pokupim, ipak sam samo ustuknuo – što od zaprepaštenja sadržajem ispod koverte, što od smrada – te sam je prekoračio i potom malo posmatrao iz raznih uglova... Vi ne možete ni zamisliti šta je sve bilo ispod koverte!
— Govna?
— Koverta, velika, žuta, bila je, dakle, kao neki krović, a kućicu ispod nje su činile dvije, onako malo deblje knjige... Mene je, shvatićete me, jer ja sam profesor književnosti u penziji, znate, mene je, dakle, čim sam primijetio da su to neke knjige, naravno odmah interesovalo samo o kojim knjigama je riječ. Ja... ja iz nekog razloga nisam imao hrabrosti da isprva pomjeram bilo šta od toga, pa sam, znate, morao da kleknem i pogledam o čemu se radi. I vidjelo se, sa strane, na kičmama obje knjige su jasno pisali nazivi, dole, na dnu, je bila Na Drini ćuprija, znate, od Andrića, a gore iznad nje, Pravopis bosanskoga jezika, od Senahida Halilovića. Nije li to čudno?
— Nije li?
— Dakako, mladiću, dakako! I znate šta, vjerujte mi, ja sam tad, van sebe od čuđenja, ipak primijetio da se između te dvije knjige nalazi još nešto, neki papirić ili sloj nečega namazanog...
— Jel to bilo govno?
— To su bila govna, sinko. Dva! Znate, ja, kada sam pažljivo sklonio krović od koverte pored, vidio sam da gore, na gornjoj knjizi, stoje neki zgužvani papirići poredani u krug... I meni je, znate, odmah palo na pamet samo da ih izbrojim i, eto, bilo ih je dvanaest...
— E-U?
— Jasno, to je jasno, to je jasna aluzija na EU... No ja sam, potom, pomislio da na njima, ili bar nekom od njih, kada se razmotaju, nešto i piše, i razmotao sam ih sve i shvatio da stvarno piše, ali da su to sve dijelovi jednog lista na kojem je, prije nego je pocijepan, pisalo nešto, pa sam ih, znate, nekako sklopio, nije mi trebalo mnogo, i... znate šta je pisalo?
— Šta?
— Pisalo je, ovako, gore na vrhu, kao naslov, "Savjeti mladom Kišu", znate, i dole, ispod, na sredini, vodoravno, samo velikim slovima preko skoro cijelog lista: "1. NE SERI!". Znate... nije li to... no kako to uopšte... ja...
— A govno? Oprostite, govna?
— A, da. Govna! Ja sam potom, dakle, pokušao da razdvojim te knjige, da otkrijem šta se to krije između njih, i one su se, znate, razlijepile, tačnije to između njih, i ja sam, potom, zaključio da su to između bila tačno dva govneta, ako dozvolite da se izrazim tako, jedno tamno smeđe, gotovo crno, a jedno potpuno svijetlo i žućkasto, i, znate, bila su namazana između tako, pola-pola... Kao, kao...
— Eurokrem!
— Pa da, kao eurokrem...
— Zanimljivo.
— No, to nije sve. Ja sam, potom, i tek tad, meni, znate, sve do tad uopšte nije palo na pamet da provjerim nalazi li se neka poruka u koverti, neka prijetnja, bilo šta, ja sam dakle tek tad malo bolje pogledao kovertu, i ona je bila zatvorena, zapečaćena, i ja sam je otvorio, znate, pocijepao sam je, ja sam to morao, a ona... ona je bila prazna! I, znate, kada sam potom ponovo pogledao kovertu, na njoj je, dole desno, velikim štampanim slovima bila ispisana ova adresa: "ZABORAV, UL. FUADA MIDŽIĆA B.B., 71000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA".
— Stvarno?
— Stvarno. Nije li to čudno?
— Stvarno...
— Ali, ja mislim da znam ko mi je ostavio sve to i treba mi vaša pomoć da to dokažem, mladiću.
— Moja?
— Da, da. Znate, tu u ovoj zgradi, samo sa druge strane, iza banke, ima jedna radnjica, zove se "Istinice". Tu radnju drži jedan dugokosi mladić, sa tetovažama, i ja sam siguran da je to on. No, složićete se, ja bih mu, ako bi se sada ovako šokiran i potresen pojavio tamo, ja bih mu samo otkrio da sam mu na tragu, i ja, znate, mene interesuje samo još čime se on bavi, šta prodaje u toj radnji, i samo mi još to treba da zaključim taj slučaj i dokažem da je to on...
— Samo to.
— Samo to, samo to! No, hoćete li mi učiniti tu malu uslugicu, mladiću? Hoćete li otići da vidite, šta to on prodaje unutra? Ja sam spreman čak i da vam dam pet-šest maraka, znate, da pazarite nešto, kako vaša iznenadna posjeta i raspitivanje i sve to ne bi djelovalo previše sumnjivo... Šta kažete?
— Dajte.
— Šta... Pet maraka?
— Šest.
Djedica mi dade šest maraka. Taman da malo opet protegnem noge, a i baš me zainteresovao sa svojim slučajem. I stvarno, "Istinice"?
Obišao sam zgradu, i sa druge strane, opet tačno u sredini, naišao na mali poslovni prostor, tačnije samo tanki izdvojeni ulaz iznad kojeg je crnom kredom na požutjeloj fasadi neko nekad napisao "ISTINICE", baš tako, sa navodnicima. Ušao sam unutra, i radnja je bila uska, samo dva zida sa strana, sa nekim prozorima sa spuštenim roletnama, kao neki duguljast hodnik, i na kraju pultić, a iza njega otvorena vrata sa zavjesicom od nanizanih raznobojnih plastičnih čahura za pilule, i kao da se iz te prostorije iza vrata čuo prigušeni Bob Marley.
Vrata se glasno zalupiše za mnom, muzika iz zadnje prostorije se utiša i kroz šarene pilule se pojavi dugokosi mršavi mladić sa krvavim očima i pletenicama u bradi.
— Izvolite? — zvučao je jako umorno.
— Dobar dan. Zanima me... ovaj... ponuda?
On me dobro pogleda od glave do pete, pa se okrenu na svoju lijevu stranu, moju desnu, i poče da diže roletne na toj strani zida. Kada ih je podigao do kraja, sa druge strane stakla je bio samo mrak, i on zavuče ruku ispod pulta i čulo se kako je kliknuo neki prekidač, nakon čega se u izlogu iza stakla desno osvijetli sav sadržaj u njemu.
To je bilo pet bijelih majica, četiri sa natpisima i jedna sa ilustracijom, raširene na vješalicama i okrenute prema staklu. Natpisi na prve četiri majice bili su, ovim redom: "JA SAM PIČKA", "SMRDIM", "KURVA TAKOĐE", i "JEDAN MAJMUN". Na petoj majici bila je ilustracija, neki lik razapet na krst, samo sa Sokratovom mermernom bistom umjesto glave, u dresu Argentine sa brojem deset na prsima, sa crvenom električnom gitarom obješenom frajerski nisko, ispod pasa, i golim krznenim majmunskim nogama i repom koji se uvijao oko glavnog stuba krsta, kao zmija.
Momak za pultom šmrcnu, kao da me požuruje da izaberem.
— A... a kolko koštaju?
— Sve isto, po šest maraka.
— I imate samo ove?
On me opet dobro pogleda od glave do pete, pa nazad.
— To je sve. Imamo i u svim bojama, ako vam se ne sviđaju bijele.
— Aha. A ženske?
Na ovo se konačno malo nasmiješi, kao da je pomislio da sam gej i da mi zato treba toliko vremena da odaberem.
— Mislim, za poklon, sestri...
— Naravno — reče malo sarkastično, i priđe zidu sa druge strane, podiže roletnu i upali svjetlo.
I u ženskom dijelu bilo je pet bijelih majica, i to sa ovim natpisima: "HOĆU KURAC", "PRRDIM", "SVINJA TAKOĐE", i "NEMAM POJMA". Na petoj majici bila je skica ženske utrobe, iscrtana na stomaku u stvarnoj veličini, samo tankim isprekidanim linijama, i jedno realistično žućkasto 3D govno u sredini povrh svega.
— A nemate ovu "NEMAM POJMA" mušku? — rekoh, stvarno u nadi da bi mogao da je ima.
— Nemamo. Tu su ženske, a ovamo muške, pa odaberite nešto od toga.
Okrenuo sam se, i odlučio da uzmem "JEDAN MAJMUN". Momak mi je uredno upakovao u plastičnu kesicu neke apoteke, zahvalio na trgovanju i pogledom ispratio do vrata.
Sa druge strane zgrade vozilo hitne pomoći odšlajdralo je ispred klupe upravo kada sam se pojavio iza čoška. Na klupi više nije bilo nikoga, ali sam osjećao neku obavezu da sjednem i sačekam još malo, i nadao da će se djedica pojaviti i da ću imati priliku da mu podnesem izvještaj o radnji. Sjedio sam tako neko vrijeme, šuškao kesicom u ruci, i, zagledan u onu istu pukotinu na trotoaru kao djedica, pokušavao da odgonetnem kako li mu to treba još samo ta informacija da dokaže da mu je taj momak podmetnuo onu čudnu instalaciju pred vrata.
U jednom trenutku, neko je opet bez pitanja sjeo na klupu pored mene. Ovaj put, ja sam bio skroz na desnoj strani, pa je mala plavokosa djevojčica bez problema sjela lijevo, i već se zabuljila u ekran na telefonu i kroz bijele slušalice u ušima slušala nešto iz njega.
Bila je zamotana u neki pravi mali sivi kišni mantil, i nosila minijaturni fedora šeširić, a oči su joj pokrivale velike tamne naočare, ali ja sam je ipak prepoznao bez problema. To je bila Žuta! Ali ona iz nekog razloga kao da nije ni primjećivala mene. Malo me rastužila misao da me već zaboravila, pa sam odlučio da joj dotaknem rame i da joj se javim.
— Žuta?
Ona samo malo i kratko diže glavicu prema meni, pa brzo nastavi da gleda video na telefonu.
— O, Šašavi.
— A nisi me zaboravila?
— Nisam.
— Šta radiš?
— Ma... ništa.
— Kao da si malo tužna?
— Jesam.
— Šta je bilo?
— Ma... ništa.
— Jel te neko dirao? Nisu ti valjda modrice ispod tog mantila i cvika?
— A cvike... Ma nije, to je komšija juče nešto vario pa...
— Pa ti gledala?
— Pa prvo nisam, igrala se nešto na drvetu dok mi mama nije rekla da slučajno ne gledam što Ramo vari kad je krenula na poso, pa ja otišla da vidim.
— Shvatam.
— Eto.
— Jesi zato tužna, što te bole oči?
— Ma nije. Bole malo, al nije to.
— Pa šta je bilo, plašiš me...
— Ma bilo neko obavještenje u školi...
— Stvarno? Nisam znao da ideš u školu... Koji si razred?
— Prvi. Pa napisali da se prijavi ko hoće za ritmičku sekciju, i ja se prijavila...
— Uh.
— Jesi ti znao šta je ritmička sekcija?
— Znam...
— Ja mislila to će bit nešto ovako...
Nešto je dirkala ogromni ekran sjajnog telefona, iskopčala slušalice, da se čuje na nekom zvučniku iza, i dala mi da pogledam klip. Ja sam, nažalost, dok sam ga prihvatao, nekako uspio da pritisnem neko dugme, i klip se skupio u tačku i na ekranu se pojavila crno-bijela slika nekog čovječuljka sa brčićima i gitarom.
— Joj, izvini... ja ti pritisnu nešto.
— A nema veze, daj — ona uze telefon i opet otvori klip — evo ti i pazi sad da ne pritisneš opet.
— Neću. Jel ti ono djed? S gitarom?
Na to je okrenula glavicu skroz i dobro me pogledala par sekundi.
— Ne znaš ko je ono?
— Uh... pa, nisam... nisam baš dobro vidio...
— Đango Rajnhart...
— A nije ti to djed?
— Nije — uzdahnu. — Evo ti vidi klip, pa da idem.
I dade mi da pogledam ovaj klip:
Pogledali smo i odslušali zajedno, pa oboje opet uzdahnuli duboko, duboko, i ja sam joj pažljivo vratio skupocjeni telefon. Ona ga ubaci u duboki džep mantila, kratko mi se nasmija jako i neprirodno, kao da sam pokušao da budem duhovit a nije uopšte smiješno, i skoči sa klupe na noge.
— Ja sad idem, Šašavi. Ćao!
— Ćao, Žuta!
Otišla je desno i nestala trkom iza ugla, a ja sam sjedio još neko vrijeme, šuškao kesicom i gledao kako istovaraju novac u blindirano vozilo ispred banke, i zamišljao kako bi mi mnogo više odgovaralo da, ispred ove sjajne klupice ispod lipe i ispred sebe, umjesto banke gledam kako se tamo negdje daleko na horizontu spajaju plavo nebo i beskrajno more ili okean. U jednom trenutku sam napipao etiketu majice kako proviruje kroz ručku na vrhu kese, i kada sam pogledao, vidio šta je sitnim štampanim slovima ispisano na njoj: "ZAHTIJEVAM ZAGRLJAJ". To me navelo da pomislim na sve one ostale majice i natpise iz radnje, i pitao sam se piše li i na svim njihovim etiketama isto, ili je i to drugačije za svaku i ovo se slučajno zadesilo samo na ovoj koja je igrom sudbine završila kod mene.
Neki svjež podnevni vjetrić me ohladio brzo, i toliko je mirisao na jagode da više nisam mogao da mislim na ništa osim njih i koliko mi se odjednom jedu. Strčao sam ispred zgrade i odlučio da idem uz vjetar dok ih ne nađem, na nekoj pijaci u gradu, pretpostavljao sam, mada je vjetar dolazio iz pravca u kojem više nije bilo ni pijaca ni bilo kakvih marketa na otvorenom.
Uličicu po uličicu, grad se pretvarao u predgrađe, pa u selo, i nakon nekog vremena ispred mene je ostalo još samo jedno brdo na čijem je vrhu počinjala i šuma koja se dalje besprekidno prostirala širom raznih planina u pozadini. Ali svježe zrele jagode su nastavljale da mirišu, i to sve jače i jače, pa sam odlučio da se popnem još bar na taj vrh i pogledam vidi li se izvor mirisa možda na nekom proplanku iza brda.
Na vrhu samo šuma, bez nekog otvora sa pogledom na dio terena koji se spuštao sa druge strane, do nekog podnožja, vjerovatno i potoka, pa se opet uzdizao prema vrhu malo ozbiljnije planine iza. Morao sam da nađem najveće drvo i popnem se na vrh da pogledam malo bolje, to mi je bila zadnja nada. I stvarno, sa drveta se jasno vidio jedan maleni travnati proplanak sa velikim redovima nečeg još zelenijeg u centru. To su bile jagode!
Sišao sam sa drveta i krenuo kroz šumu, koristeći sunce i jedan usamljeni čupavi oblak kao malu pomoć pri orijentaciji, i trebalo mi je nekih petnaestak minuta da stignem na proplanak, koji se izbliza pokazao kao mnogo veći nego izdaleka. Nigdje nije bilo nikoga, ni ograde ni kućice za čuvara, ni čuvara, ni psa ni lisice ni zeke ni vrana. Ništa. Samo ogromne sočne jagode koje su se ispod lišća crvenile u sredini!
Krenuo sam redom, od početka prvog reda sa strane sa koje sam prišao, i jeo ih dugo, dugo, sve dok mi se u jednom trenutku nije učinilo da ću povratiti i da ću do kraja života silovito povraćati svaki put kada mi neko spomene jagode. Izdržao sam, ipak, ali sam se toliko prejeo da sam osjetio snažnu potrebu samo da legnem i odspavam malo. Malo sam razgledao okolo, i primijetio nekoliko strašnih hladova na ivicama proplanka, ali sam se sjetio i koliko se bojim zmija i da nikada neću biti toliko hrabar da jednom samo legnem tako u travi, žvaćem travku i uspavam se gledajući čupave bijele oblake na plavom nebu. Uostalom, pomislio sam, šta ako se neko ipak pojavi, vlasnik ili radnici na polju, jer bilo je očigledno da su jagode zasađene i da se neko odlično brine o njima. Tek tad mi je sinulo i koliko sam samo bio glup što sam krenuo od početka i brstio ih redom, jer će biti očigledno da je neko bio tu, a da sam birao i brao samo po jednu na sigurnim udaljenostima između svake, možda niko nikad ne bi ni primijetio moj mali kriminalni upad.
Svo to razmišljanje o mogućem pojavljivanju nekog i mogućnosti da budem uhvaćen na djelu navelo me da smjesta krenem kući. Opet sam razgledao malo uokolo i primijetio da ni sa jedne strane proplanka, na ivicama, ne vidim neki izlaz, putić ili put. Ali morao je da postoji... U svakom slučaju, ni to ne bi bilo pametno, pomislio sam, jer bi i na tom putu mogao da sretnem nekog ko se uputio na polje, pa je bilo bolje da se vratim kroz šumu, istim putem kojim sam i došao.
Jedva nekako sam se uspeo i ponovo sišao niz brdo, i krenuo prema gradu u nadi da ću brzo naići na bilo kakvu klupu na kojoj bi mogao da se odmorim malo. U selu ih nije bilo, u predgrađu dvije autobuske stanice, jedna sa odvaljenom klupom, a druga prepuna neke dvije ogromne nene sa gigantskim cegerima pored nogu. Morao sam da tražim dalje.
I tek u prvom malo ozbiljnijem dijelu gradića, nekom u kojem, čini mi se, nisam bio nikada prije, i kroz koji nisam prošao ranije tog dana na putu ka brdu i jagodama, naišao sam na jedan parkić između ulice i parkinga, sa jednom klupicom u solidnom hladu, i koja je gledala prema ulici i čekala me potpuno prazna.
Neke ptičice su veselo pjevale i poskakivale sa grane na granu velike lipe pored klupe, a baš kad sam sjeo ponovo se pojavio i osvježavajući vjetrić koji je ovaj put, na sreću, hladio prema jagodama i više uopšte nije mirisao na njih. Nije mirisao na ništa.
Nešto kasnije, nakon nekog vremena odmaranja na klupi, široko ispruženih ruku na naslonu i nogu prekrštenih na člancima daleko ispred sebe, pažnju mi je privukla zgrada preko puta ispred. Duž cijelog prizemlja razni poslovni prostori i radnje, a tačno u sredini, pravo preko puta klupe, velika, tamno ostakljena banka. Nisam bio siguran koliko je sati – sudeći po položaju sunca i skoro potpunom izostanku bilo kakvog prometa, moglo je da bude oko tri ili četiri popodne. U banku i iz banke su ipak, s vremena na vrijeme, ulazile i izlazile mušterije raznih dobi, uzrasta i porijekla, i to me navelo da se malo zabavljam posmatrajući ih dobro, i pokušavajući da, po izrazu lica, izgledu i načinu na koji hodaju kada ulaze, pa za neko vrijeme izađu iz banke, pokušam da pogodim koju vrstu transakcije su upravo obavili unutra.
I tako, samo četiri ili pet mušterija kasnije, dok sam baš pratio jednu srednjovječnu crvenokosu ženu sa ravnom šiškom preko čela, koja je petnaestak minuta ranije, vjerovatno iz škole, sa posla, gdje po mojoj procjeni možda predaje geografiju, a možda matematiku, muzičko ili likovno, gotovo dotrčala u banku, sigurno u strahu da prije zatvaranja neće stići da poplaća sve račune, dok sam je pogledom pratio prema uglu lice, dakle, pokušavao sam da procijenim i koliko svoje dječice ima, kojeg su uzrasta i kako li se zovu, a pažnju mi je skrenuo jedan neobičan beskućnik u prljavoj i pocijepanoj mornarskoj bijeloj majici na plave vodoravne pruge, koji je, na samom kraju ulice, stajao na trotoaru sa moje strane, sa rukama prekrštenim na leđima, smješkao se i značajno gledao – činilo mi se kao prema meni.
Pogledao sam ipak prema suprotnom kraju ulice, da vidim gleda li možda u nešto tamo, iza mene, i stvarno, tamo je stajao, na samom kraju, drugi veliki beskućnik sa čupavom bradom i sa prljavom roze majicom sa crvenim srcem na lijevoj strani grudi, baš tamo negdje gdje mu je, ispod rebara, kucalo i pravo krvavo srce. Ovaj je držao ruke pravo ispružene uz tijelo, ali i on je bio čvrsto skoncentrisan samo na buljenje pravo ispred sebe, prema drugom klošaru u mornarskoj majici.
Dok sam ih tako posmatrao, čas jednog, čas drugog, i razmišljao o zanimljivim majicama i srcu, Mornar je napravio jedan lagani korak lijevom nogom, zatim privukao desnu samo na isto mjesto, do nje, kako ponekad mlada prilazi oltaru na vjenčanju. I dalje nije skidao pogled sa Srca. Odmah sam pogledao nazad prema njemu, i vidio da je i on napravio isti korak, i da polako već pravi i drugi. I Mornar je nastavio da se ceremonijalno približava sa svoje strane.
Ceremonija je potrajala malo, ali u jednom trenutku su se ipak sreli, i to tačno na sredini ulice, na dijelu trotoara pravo ispred klupe na kojoj sam se još uvijek odmarao i vario jagode. Oni su prišli na korak jedan od drugog, i dalje se gledajući samo u oči, i uopšte nisu obraćali pažnju na mene, kao da me nije ni bilo tu, samo par metara od njih.
Par minuta su nastavili da stoje, gledajući se bez prestanka, i bilo je jasno da se takmiče u buljenju, i da će izgubiti onaj koji prvi trepne. Pokušao sam da predvidim pobjednika u sebi, i tek što sam pomislio da Srce ima malo veće šanse, on je napokon trepnuo i razočarano sageo glavu, a Mornar se trijumfalno osmijehnuo i lagano pružio desnu ruku prema gubitniku.
Srce uzdahnu jednom, duboko, napravi jedan kraći korak unazad, pa kleknu na desnu nogu, uze Mornarovu prljavu ruku, prinese je ustima i cmoknu je nešto iznad dugih noktiju prepunih crne prljavštine, u veliki plavi kartonski prsten.
— Vaše Visočanstvo! Čast mi je! — zatim reče, malčice kusajući, izgleda zbog nedostatka prednjih zuba.
— Bog te blagoslovio, sine — hladnokrvno ga dočeka Mornar, ne skidajući smiješak sa lica.
Srce zatim ceremonijalno ponovo ustade, i ponovo se primače korak bliže Mornaru, koji se onda odmače korak unazad od njega, kleknu i poljubi veliki crveni prsten od kartona na uflekanoj dlakavoj desnoj ruci koju mu je Srce već pružio elegantno.
— Vaše Veličanstvo! Sluga sam! — reče sada ponizni Mornar, mada se i dalje smješkao, nekako u sebi.
— Budi blagoslovljen, dijete — dirljivo uzvrati Srce.
Mornar potom ustade i vrati se u pređašni položaj, i opet su stajali na sredini ulice i gledali se u nasmijane i vidno ganute oči. Šutnja ovaj put nije trajala dugo, i Srce ponovo poče prvi.
— Vaše Visočanstvo, kako ste? Jeste li se naspavali?
— Mogu se pohvaliti da sam noć proveo na jednoj od najznačajnijih klupica u gradu, i da sam, stoga, naravno, sjajno spavao sve do kasno u dan. Hvala na pitanju.
— Čestitam!
— Hvala. A Vi, Vaše Veličanstvo? Kako ste Vi proveli noć, i jeste li se naspavali sjajno kako Vam i priliči?
— Čast mi je saopštiti vam, Vaše Visočanstvo, da sam protekle noći zalutao u otključan ulaz u jednoj od najznačajnijih zgrada u gradu, i tu spavao krasno i dugo i iz kojeg upravo stižem i nosim tu, bez lažne skromnosti, zaista sjajnu vijest!
— Vaše Veličanstvo! Čestitam!
— Hvala, hvala.
— No, to bi moglo značiti da Vi još niste imali priliku objedovati danas?
— U pravu ste, Vaše Visočanstvo, i Vi ste me upravo preduhitrili, jer imao sam namjeru da Vas upitam za isto.
— Učinite mi, ako je tako, čast, Vaše Veličanstvo, i pridružite mi se u lovu na Borisa, kojim sam danas i sam namjeravao utoliti glad. No, šta kažete? Hoćete li biti toliko milosni da mi Vašim prisustvom uveličate objed?
— Vi kažete Borisa, Vaše Visočanstvo? Nije li to onaj Boris, upravo jedan od najistaknutijih i najznačajnijih živućih goluba u gradu? No, je li to mogućno?! Vi ćete biti toliko milostivi da ga podijelite sa mnom? Prihvaćam! Vaše Visočanstvo, srdačno Vam čestitam na izboru, i bit će mi čast asistirati vam u lovu i potom podijeliti g-lub Borisa sa Vama!
— Hvala, zadovoljstvo mi je, Vaše Veličanstvo! No, ne gubimo više ni trenutka, učinite mi čast i pravite mi društvo do Velikog parka, a tamo nas čeka – Boris!
— Izvolite!
Njegovo Veličanstvo Srce se izmače, nakloni, i propusti Njegovo Visočanstvo Mornara da prođe, te jedan pored drugog elegantnim, svečanim hodom krenuše prema uglu ulice lijevo, na onoj strani sa koje je došetao Srce.
Dok sam ja tako, glave okrenute lijevo, gledao za njima kako zamiču iza ćoška, neko je iznenada sjeo na klupu pored mene, desno, uguravši se u uski preostali prostor na klupi, tako da je ispalo da sam ga praktično zagrlio čim je sjeo. Trznuo sam se, i kada sam vidio da se radi o nosatom sijedom djedu sa starim zelenim šeširom i velikom dioptrijom, u čistoj i uredno ispeglanoj plavoj košulji kratkih rukava, kako se zabrinuto bradom naslonio na štap i zagledao u pukotine na trotoaru ispred sebe, sklonio sam ruku i odmakao se još prema lijevom kraju klupe. I tek što sam pomislio da sam se već dovoljno odmorio i da bi polako mogao i da krenem, djedica je počeo da mi priča.
— Vi sigurno nikad niste bili žrtva pokušaja atentata.
— Atentata? Pa... i nisam.
— I, onda? Jeste li svjesni koliko ste zapravo sretni?
— Ne znam baš...
— A ne znate vjerovatno ni šta se meni desilo jutros? — tek tad malo podiže glavu i pogleda me drhtavim uplakanim očima.
— Nemam pojma.
— Ja živim tu blizu, znate, u ovoj zgradi desno, na trećem spratu u drugom ulazu, u prvom stanu do stepeništa. Kada sam jutros krenuo – kada sam namjeravao da krenem! – na pijacu, po krastavce i paradajz, ispred vrata me dočekalo jedno iznenađenje... Ne možete ni zamisliti kako je to bilo gadno!
— Govno?
— Između ostalog, mladiću. Između ostalog!
— Kako?
— Bila je to, praktično, jedna prava mala instalacija... Ja sam, gledajući onako odozgo, isprva vidio samo jednu veliku žutu kovertu, presavijenu, pod uglom, kao neki krović, i kada sam čučnuo da je pokupim, ipak sam samo ustuknuo – što od zaprepaštenja sadržajem ispod koverte, što od smrada – te sam je prekoračio i potom malo posmatrao iz raznih uglova... Vi ne možete ni zamisliti šta je sve bilo ispod koverte!
— Govna?
— Koverta, velika, žuta, bila je, dakle, kao neki krović, a kućicu ispod nje su činile dvije, onako malo deblje knjige... Mene je, shvatićete me, jer ja sam profesor književnosti u penziji, znate, mene je, dakle, čim sam primijetio da su to neke knjige, naravno odmah interesovalo samo o kojim knjigama je riječ. Ja... ja iz nekog razloga nisam imao hrabrosti da isprva pomjeram bilo šta od toga, pa sam, znate, morao da kleknem i pogledam o čemu se radi. I vidjelo se, sa strane, na kičmama obje knjige su jasno pisali nazivi, dole, na dnu, je bila Na Drini ćuprija, znate, od Andrića, a gore iznad nje, Pravopis bosanskoga jezika, od Senahida Halilovića. Nije li to čudno?
— Nije li?
— Dakako, mladiću, dakako! I znate šta, vjerujte mi, ja sam tad, van sebe od čuđenja, ipak primijetio da se između te dvije knjige nalazi još nešto, neki papirić ili sloj nečega namazanog...
— Jel to bilo govno?
— To su bila govna, sinko. Dva! Znate, ja, kada sam pažljivo sklonio krović od koverte pored, vidio sam da gore, na gornjoj knjizi, stoje neki zgužvani papirići poredani u krug... I meni je, znate, odmah palo na pamet samo da ih izbrojim i, eto, bilo ih je dvanaest...
— E-U?
— Jasno, to je jasno, to je jasna aluzija na EU... No ja sam, potom, pomislio da na njima, ili bar nekom od njih, kada se razmotaju, nešto i piše, i razmotao sam ih sve i shvatio da stvarno piše, ali da su to sve dijelovi jednog lista na kojem je, prije nego je pocijepan, pisalo nešto, pa sam ih, znate, nekako sklopio, nije mi trebalo mnogo, i... znate šta je pisalo?
— Šta?
— Pisalo je, ovako, gore na vrhu, kao naslov, "Savjeti mladom Kišu", znate, i dole, ispod, na sredini, vodoravno, samo velikim slovima preko skoro cijelog lista: "1. NE SERI!". Znate... nije li to... no kako to uopšte... ja...
— A govno? Oprostite, govna?
— A, da. Govna! Ja sam potom, dakle, pokušao da razdvojim te knjige, da otkrijem šta se to krije između njih, i one su se, znate, razlijepile, tačnije to između njih, i ja sam, potom, zaključio da su to između bila tačno dva govneta, ako dozvolite da se izrazim tako, jedno tamno smeđe, gotovo crno, a jedno potpuno svijetlo i žućkasto, i, znate, bila su namazana između tako, pola-pola... Kao, kao...
— Eurokrem!
— Pa da, kao eurokrem...
— Zanimljivo.
— No, to nije sve. Ja sam, potom, i tek tad, meni, znate, sve do tad uopšte nije palo na pamet da provjerim nalazi li se neka poruka u koverti, neka prijetnja, bilo šta, ja sam dakle tek tad malo bolje pogledao kovertu, i ona je bila zatvorena, zapečaćena, i ja sam je otvorio, znate, pocijepao sam je, ja sam to morao, a ona... ona je bila prazna! I, znate, kada sam potom ponovo pogledao kovertu, na njoj je, dole desno, velikim štampanim slovima bila ispisana ova adresa: "ZABORAV, UL. FUADA MIDŽIĆA B.B., 71000 SARAJEVO, BOSNA I HERCEGOVINA".
— Stvarno?
— Stvarno. Nije li to čudno?
— Stvarno...
— Ali, ja mislim da znam ko mi je ostavio sve to i treba mi vaša pomoć da to dokažem, mladiću.
— Moja?
— Da, da. Znate, tu u ovoj zgradi, samo sa druge strane, iza banke, ima jedna radnjica, zove se "Istinice". Tu radnju drži jedan dugokosi mladić, sa tetovažama, i ja sam siguran da je to on. No, složićete se, ja bih mu, ako bi se sada ovako šokiran i potresen pojavio tamo, ja bih mu samo otkrio da sam mu na tragu, i ja, znate, mene interesuje samo još čime se on bavi, šta prodaje u toj radnji, i samo mi još to treba da zaključim taj slučaj i dokažem da je to on...
— Samo to.
— Samo to, samo to! No, hoćete li mi učiniti tu malu uslugicu, mladiću? Hoćete li otići da vidite, šta to on prodaje unutra? Ja sam spreman čak i da vam dam pet-šest maraka, znate, da pazarite nešto, kako vaša iznenadna posjeta i raspitivanje i sve to ne bi djelovalo previše sumnjivo... Šta kažete?
— Dajte.
— Šta... Pet maraka?
— Šest.
Djedica mi dade šest maraka. Taman da malo opet protegnem noge, a i baš me zainteresovao sa svojim slučajem. I stvarno, "Istinice"?
Obišao sam zgradu, i sa druge strane, opet tačno u sredini, naišao na mali poslovni prostor, tačnije samo tanki izdvojeni ulaz iznad kojeg je crnom kredom na požutjeloj fasadi neko nekad napisao "ISTINICE", baš tako, sa navodnicima. Ušao sam unutra, i radnja je bila uska, samo dva zida sa strana, sa nekim prozorima sa spuštenim roletnama, kao neki duguljast hodnik, i na kraju pultić, a iza njega otvorena vrata sa zavjesicom od nanizanih raznobojnih plastičnih čahura za pilule, i kao da se iz te prostorije iza vrata čuo prigušeni Bob Marley.
Vrata se glasno zalupiše za mnom, muzika iz zadnje prostorije se utiša i kroz šarene pilule se pojavi dugokosi mršavi mladić sa krvavim očima i pletenicama u bradi.
— Izvolite? — zvučao je jako umorno.
— Dobar dan. Zanima me... ovaj... ponuda?
On me dobro pogleda od glave do pete, pa se okrenu na svoju lijevu stranu, moju desnu, i poče da diže roletne na toj strani zida. Kada ih je podigao do kraja, sa druge strane stakla je bio samo mrak, i on zavuče ruku ispod pulta i čulo se kako je kliknuo neki prekidač, nakon čega se u izlogu iza stakla desno osvijetli sav sadržaj u njemu.
To je bilo pet bijelih majica, četiri sa natpisima i jedna sa ilustracijom, raširene na vješalicama i okrenute prema staklu. Natpisi na prve četiri majice bili su, ovim redom: "JA SAM PIČKA", "SMRDIM", "KURVA TAKOĐE", i "JEDAN MAJMUN". Na petoj majici bila je ilustracija, neki lik razapet na krst, samo sa Sokratovom mermernom bistom umjesto glave, u dresu Argentine sa brojem deset na prsima, sa crvenom električnom gitarom obješenom frajerski nisko, ispod pasa, i golim krznenim majmunskim nogama i repom koji se uvijao oko glavnog stuba krsta, kao zmija.
Momak za pultom šmrcnu, kao da me požuruje da izaberem.
— A... a kolko koštaju?
— Sve isto, po šest maraka.
— I imate samo ove?
On me opet dobro pogleda od glave do pete, pa nazad.
— To je sve. Imamo i u svim bojama, ako vam se ne sviđaju bijele.
— Aha. A ženske?
Na ovo se konačno malo nasmiješi, kao da je pomislio da sam gej i da mi zato treba toliko vremena da odaberem.
— Mislim, za poklon, sestri...
— Naravno — reče malo sarkastično, i priđe zidu sa druge strane, podiže roletnu i upali svjetlo.
I u ženskom dijelu bilo je pet bijelih majica, i to sa ovim natpisima: "HOĆU KURAC", "PRRDIM", "SVINJA TAKOĐE", i "NEMAM POJMA". Na petoj majici bila je skica ženske utrobe, iscrtana na stomaku u stvarnoj veličini, samo tankim isprekidanim linijama, i jedno realistično žućkasto 3D govno u sredini povrh svega.
— A nemate ovu "NEMAM POJMA" mušku? — rekoh, stvarno u nadi da bi mogao da je ima.
— Nemamo. Tu su ženske, a ovamo muške, pa odaberite nešto od toga.
Okrenuo sam se, i odlučio da uzmem "JEDAN MAJMUN". Momak mi je uredno upakovao u plastičnu kesicu neke apoteke, zahvalio na trgovanju i pogledom ispratio do vrata.
Sa druge strane zgrade vozilo hitne pomoći odšlajdralo je ispred klupe upravo kada sam se pojavio iza čoška. Na klupi više nije bilo nikoga, ali sam osjećao neku obavezu da sjednem i sačekam još malo, i nadao da će se djedica pojaviti i da ću imati priliku da mu podnesem izvještaj o radnji. Sjedio sam tako neko vrijeme, šuškao kesicom u ruci, i, zagledan u onu istu pukotinu na trotoaru kao djedica, pokušavao da odgonetnem kako li mu to treba još samo ta informacija da dokaže da mu je taj momak podmetnuo onu čudnu instalaciju pred vrata.
U jednom trenutku, neko je opet bez pitanja sjeo na klupu pored mene. Ovaj put, ja sam bio skroz na desnoj strani, pa je mala plavokosa djevojčica bez problema sjela lijevo, i već se zabuljila u ekran na telefonu i kroz bijele slušalice u ušima slušala nešto iz njega.
Bila je zamotana u neki pravi mali sivi kišni mantil, i nosila minijaturni fedora šeširić, a oči su joj pokrivale velike tamne naočare, ali ja sam je ipak prepoznao bez problema. To je bila Žuta! Ali ona iz nekog razloga kao da nije ni primjećivala mene. Malo me rastužila misao da me već zaboravila, pa sam odlučio da joj dotaknem rame i da joj se javim.
— Žuta?
Ona samo malo i kratko diže glavicu prema meni, pa brzo nastavi da gleda video na telefonu.
— O, Šašavi.
— A nisi me zaboravila?
— Nisam.
— Šta radiš?
— Ma... ništa.
— Kao da si malo tužna?
— Jesam.
— Šta je bilo?
— Ma... ništa.
— Jel te neko dirao? Nisu ti valjda modrice ispod tog mantila i cvika?
— A cvike... Ma nije, to je komšija juče nešto vario pa...
— Pa ti gledala?
— Pa prvo nisam, igrala se nešto na drvetu dok mi mama nije rekla da slučajno ne gledam što Ramo vari kad je krenula na poso, pa ja otišla da vidim.
— Shvatam.
— Eto.
— Jesi zato tužna, što te bole oči?
— Ma nije. Bole malo, al nije to.
— Pa šta je bilo, plašiš me...
— Ma bilo neko obavještenje u školi...
— Stvarno? Nisam znao da ideš u školu... Koji si razred?
— Prvi. Pa napisali da se prijavi ko hoće za ritmičku sekciju, i ja se prijavila...
— Uh.
— Jesi ti znao šta je ritmička sekcija?
— Znam...
— Ja mislila to će bit nešto ovako...
Nešto je dirkala ogromni ekran sjajnog telefona, iskopčala slušalice, da se čuje na nekom zvučniku iza, i dala mi da pogledam klip. Ja sam, nažalost, dok sam ga prihvatao, nekako uspio da pritisnem neko dugme, i klip se skupio u tačku i na ekranu se pojavila crno-bijela slika nekog čovječuljka sa brčićima i gitarom.
— Joj, izvini... ja ti pritisnu nešto.
— A nema veze, daj — ona uze telefon i opet otvori klip — evo ti i pazi sad da ne pritisneš opet.
— Neću. Jel ti ono djed? S gitarom?
Na to je okrenula glavicu skroz i dobro me pogledala par sekundi.
— Ne znaš ko je ono?
— Uh... pa, nisam... nisam baš dobro vidio...
— Đango Rajnhart...
— A nije ti to djed?
— Nije — uzdahnu. — Evo ti vidi klip, pa da idem.
I dade mi da pogledam ovaj klip:
Pogledali smo i odslušali zajedno, pa oboje opet uzdahnuli duboko, duboko, i ja sam joj pažljivo vratio skupocjeni telefon. Ona ga ubaci u duboki džep mantila, kratko mi se nasmija jako i neprirodno, kao da sam pokušao da budem duhovit a nije uopšte smiješno, i skoči sa klupe na noge.
— Ja sad idem, Šašavi. Ćao!
— Ćao, Žuta!
Otišla je desno i nestala trkom iza ugla, a ja sam sjedio još neko vrijeme, šuškao kesicom i gledao kako istovaraju novac u blindirano vozilo ispred banke, i zamišljao kako bi mi mnogo više odgovaralo da, ispred ove sjajne klupice ispod lipe i ispred sebe, umjesto banke gledam kako se tamo negdje daleko na horizontu spajaju plavo nebo i beskrajno more ili okean. U jednom trenutku sam napipao etiketu majice kako proviruje kroz ručku na vrhu kese, i kada sam pogledao, vidio šta je sitnim štampanim slovima ispisano na njoj: "ZAHTIJEVAM ZAGRLJAJ". To me navelo da pomislim na sve one ostale majice i natpise iz radnje, i pitao sam se piše li i na svim njihovim etiketama isto, ili je i to drugačije za svaku i ovo se slučajno zadesilo samo na ovoj koja je igrom sudbine završila kod mene.
Subscribe to:
Posts (Atom)