9.4.14

Inbox (1)

Opet ništa u inboksu, i još dvadeset sedam minuta interneta da se potroši ... Rano popodne, oko pet, napipao sam marku u džepu – pola sata interneta u internet-kafani, trebalo mi je par sati da se spustim, i ništa, opet ništa u inboksu. Koji kurac uopšte i očekujem više, bolje da sam pojeo pecivo s viršlom, gladan sam ... i šta sad sa ovih dvadeset sedam minuta ... da ih ostavim za sutra, prekosutra, ili da sačekam, možda stigne nešto dok ne istekne, možda baš to što čekam, nemam pojma šta čekam, imam, ne priznaje mi se, al znam šta čekam, dobro. Onda opet smišljam tekst za National Geographic, onaj kreten radi kao fotograf tamo, u nekoj seljačkoj redakciji sigurno, čuo sam, znam, možda da napišem da mi se gade njegove fotografije i da otkazujem pretplatu ako ga ne otpuste ... Koju pretplatu, vjerovatno ima neki način da provjere pretplatnički broj, ime, mail, sigurno ima nešto, a ja nemam pojma, otkud meni pretplata, boli njih kurac za mene, i da imam pretplatu, niko ne čita te tekstove ionako, sigurno ...

Pogledam na sat, 19:45, baš tad nestaje struje u Ulici, možda i cijeloj, ili bar s ove strane, ne pamtim kad je zadnji put nestalo. Kafana skoro puna, niko ne reaguje, tišina, svi čekaju da dođe struja, obično dođe brzo. Mrak, samo se vide dvije siluete sa cigarama kroz staklo s prednje strane, jedan ima fenjer, bacaju cigare pred vratima, ulaze unutra, smiju se, ovaj prvi s lampom ide pravo za jedini slobodan sto u sredini, drugi se smije, govori dobar dobar, sjedaju za sto, vade lule, prvi kesicu duhana, šute, pune, pale, puše.

Vidi se već oko fenjera ko je, Pjesnik i Frulista, poznati obojica svima, dobro poznati. Kaže Frulista pa šta ćeš sad? Ništa, šute, fućkaju lule. Nemam pojma šta ću, kaže Pjesnik, samo eto, krivo mi što se završilo tako. Krivo ti što se završilo? Vidio sam ja da se tebi ne ide, dobro ti je bilo, al jebo stan brate, ima stanova, ima žena kolko hoćeš. Tišina, lule, dobro ih fućkaju, ni prečesto ni prerijetko, iskusno, a vatrica u fenjeru leluja po licima ko logorska, mada nema nikakvog vjetra ni promahe, ko zna zašto, leluja, cijela kafana se ušutila, svima se sluša dalje, nema brate, nema onako ... znaš kad smo prolazili prije, sto puta dnevno oko te zgrade, sto puta sam ti pokazivo ta dva prozora gore, potkrovlje, kako uvijek spusti roletne interesantno, samo taj sprat u toj zgradici visoko gore, najviši, i ko neke oči, ko da gleda neka glavica odozgo, znaš da sam uvijek govorio da bi volio da živim gore? Znam, pa eto živio si, vidio si da nije nešto ... Samo dva mjeseca, jebo dva mjeseca, bolje da nisam nikako ... I jest nešto brate, sad mi se tek živi gore, al ne može, istjerala me kurva, i gotovo, neće da čuje, pričo sam ti, znaš sve kako je bilo, i sad kao treba da se pomirim s tim, a ne mogu brate, ne mogu, boli me, hoću gore, hoću da budem gore, živi mi se gore, neću ništa drugo, nigdje drugo, hoću još malo, hoću još, ne znam šta da radim, istjerala me kurva ... i kako, i kako, kako me istjerala ... da mi je bar fino rekla, da mi je objasnila, al ovako, neću ovako brate, neću, ne znam šta da radim? Lule, neko je čekao pauzu da se iskašlje, neko je pročistio grlo, fenjer se malo smiri, pa opet malo zaleluja, ko logorska vatrica. Ja ne znam šta ti uopšte vidiš u njoj, i taj stan ... Kako ne kontaš brate, jel moguće da me ni ti ne shvataš, šta pokušavam da ti kažem ... Ma shvatam ... Kurac ti shvataš, da “shvataš” pomogo bi mi nekako da se vratim ... da je bar našla nekog kako treba ... Mitar Pašić ... Mitar Pašić ... jebem joj boga i Mitra Pašića i jebo joj bog mater i Mitar Pašić ... Mitar Pašić! Haha. Ma ja, boli tebe kurac, tebi je smiješno ... Ne pamtim kad sam te zadnji put čuo da bogaraš toliko! Hahaha! Pa de mi ti reci, budi normalan, ne bogaraj, šuti i puši i nek te boli kurac, al Mitar Pašić, da je bilo ko drugi ne bi mi bilo toliko krivo ... Pa što brate, popularan je momak, prodaje mu se zbirka, bio kod Senada na dnevniku, ima smisla ... Kod Senada! Kod Senada! O, jebem vam sve sunčeve sisteme i beskonačno mnogo boga! I Tamara Prcić ... i Tamara Prcić ... kako je srala da ne podnosi Senada i svakog ko se ikad “pojavio” kod Senada, povraća mi se brate, al bukvalno, izmakni se malo da te ne okupam ako krene, i Mitar Pašić, taj isti retardirani moron, kolko mi je puta pričala da je nervira, da je kreten, pa naravno da je očigledno da je seronja, retardiran, imbecil, nervira je, samo je nervira, kao, i ta zbirka, i njemu Nagrada, serem mu se na Nagradu, tim riječima, tako smo stalno pričali kad ostanemo sami, nije htjela pred drugima tako, meni se to nije sviđalo, al sam mislio da shvatam, i kad ostanemo sami kaže serem mu se na Nagradu i svakog ko se složio da mu je daju onako retardiranom, nervirala se, vrat joj se zacrveni, prvi put je pošla da kaže i da jebo tu Nagradu koju ja još nisam dobio, ja sam jedini Pjesnik, jedini Pravi Pjesnik, al sam je prekinuo, tu se malo izletjela da nema pojma, samo što sam ja toliko retardiran da mi je to tek sad postalo toliko jasno da mi se povraća, povraća mi se brate, ne pretjerujem, bukvalno mi se povraća, kako nisam vidio odma kolko nema pojma, kako me gledala kroz one šiškice u mraku, skonto sam ja to sve odma, al jebalo mi se za to što nema pojma, dok me gleda onako, samo da me gleda, zato mi se i povraća sad, najviše zato, što znam da je idiot al hoću da me gleda, hoću da budem gore brate, da se jebemo, kako smo se dobro jebali svaki put kad ostanemo sami, samo kolko me nervirao onaj njen Mustafa Saračević, nije bilo dana da ne dođe, pa ostane pola dana, i samo islam ovo, islam ono, što retardiranija ideja islama to se više upali da je brani, islam, islam, islam, pola dana brate, cijeli dan ako ga ja ne istjeram nekako, na početku sam kao nešto ljubazno, okolo, okolo, zamisli kolko sam se sjebo zbog nje kad mi nije bilo čudno da nekog istjeravam svaki dan ljubazno, okolo, okolo, polako, umjesto da mu zalupim vrata čim vidim da je on, kolko vremena mi je propalo samo na to, samo jednom sam mu zalupio kako treba, jedanest sati ujutru, taman joj uvalio kurčinu u usta, kako se lijepo naslađivala, jezičkom, gore-dole, lijevo-desno, u krug, kad on zvoni, znao sam odma da je on kad je pozvonio, osjetili smo, i ona, samo ona se ne nervira, ona ... ona ga voli brate ... to mi je najteže da prihvatim ... nema šanse da shvatim, nije mi jasno i nije mi jasno i nema šanse, al sam se trudio da prihvatim, tako je i štaćeš, kao znaju se iz osnovne škole, družili se stalno, te gluposti, voli ga brate, baš najiskrenije, nervira i nju, vidi se da je nervira na svakom koraku, možda i više nego mene, sigurno, nju nervira već dvadeset godina, mene samo par mjeseci, zamisli kolko je onda njoj već pun kurac poslanika i hadisa i islama, i čim je pozvonio, kad smo se pogledali kad smo skontali da je on, ispljune mi ga i namigne, kaže odoh da operem zube a ti mu otvori i pristavi kafu, najnormalnije, najsmirenije, ode i zaključa se u ve-ce, nikad nisam poludio ko tad, odjurim do vrata, otvorim, on se kezi, kaže selam alejkum ... brate da je reko bilo šta drugo ... da nije reko ništa ... da je samo klimnuo i ušo, ili da je otišo, zavolio bi ga da je otišo, vidjelo se da zna šta prekida, znao je sve šta radimo kad smo sami, kurva mu pričala svaki detalj, zato je i dolazio stalno, da nas prekida, da nam ne da, da nam priča hadise, da pređemo na islam ... kaže selam alejkum, i kezi se od uha do uha ... ja nikad nisam udahnuo toliko duboko, i proderem se – Pjesnik zamalo da prevrne sto kad je skočio sa stolice da dočara kako se proderao, fenjer bi se razbio da ga Frulista nije uhvatio u zadnji trenutak i vratio na sredinu stola da se leluja, ko logorska vatrica, opet, i Pjesnik se prodere iz sve snage – MARŠ JEBEEEEEM TI BOGAAAAAAAAAAAA! ... brate sigurno se čulo i u Muzičkoj kolko sam se prodero ... nikad se nisam toliko prodero u životu, ne sjećam se kako je reagovo, zaboravio sam da mu pogledam izraz lica, i zalupim mu ona vrata najjače što sam mogo, to se sjećam, kako sam gledo kako se pukotine stvaraju oko štoka ko na usporenom snimku, i ja zadihan, ko razjareni bik, haha, smirim se polako, tišina, tišina, ne čuje se ništa, kad sam se okrenuo ona me gleda sa četkicom u ustima i pjena joj curi niz bradu, suze u očima, projuri kraj mene, otvori vrata i pusti ga, brate on još stoji tu, nije se ni pomako, samo mu valjda detonacija oborila kačket sa glave, i taj kes, i dalje kes od uha do uha, gleda me, kao odmahuje glavom, oprašta mi jer ne znam šta radim, sranje, prođe pored mene u trpezariju, ona uze onaj kačket sa hodnika i zatvori vrata i gleda me, kaže kafa, eto mene, pristavi kafu ... I onda na kafi, mrtva hladna, svakako sam mislila da pričam sa tobom, on srče onu kafu i šuti, sluša, smišlja po neki hadis za svaku temu ovamo da se ubaci čim neko napravi pauzu, kaže svakako ovo više ne ide ovako, ne možeš tako sa mojim prijateljima, znaš dobro kolko ja njega volim, znam ga dvadeset godina i ko si ti da misliš da možeš tako, i pokupi se, i hvala ti, i sve, i ćao, i jutros čujem od Asima Čerkeza da je primila Mitra Pašića u moju sobu, umjesto mene, ne mogu da vjerujem, Mitar Pašić, Mitar Pašić, da je bilo ko drugi umjesto njega prihvatio bi nekako, pomirio bi se s tim, ovako ne mogu, ne mogu brate, i ne znam šta da radim, ne znam šta da radim, šta da radim brate, šta da radim?

Baš u tom trenutku i Frulista povuče zadnji dim, isprazni pepeo u pepeljaru, očisti lulu, Pjesnik se trese, već trpa drugu i uzdiše duboko, a Frulista neće više, dosta mu je jedna, vadi frulu iz džepa sa unutrašnje strane mantila, čisti grlo, i počinje, desetak minuta svira nešto, neka čarobna melodija od koje se svi prisjećamo majke i najljepših dana iz djetinjstva, i kad je završio ustaje, vraća frulu u isti džep, iz džepa sa druge strane vadi novčanik i broji dvije marke u kovanicama od po deset i dvadeset feninga za kafe, na stolu oko fenjera i pepeljare im stvarno po ispijena kafa, niko nije vidio ko im je donio, kad, i kako, dvaput jako lupi Pjesnika po ramenu, ovaj se trgne, već je bio odlutao negdje, vidi Frulistu na nogama i siću na stolu, skoči sa stolice i ode prvi, Frulista uzme fenjer i krene za njim, izađu, stanu da zapale po cigaru ispred vrata, povuku po dim i par puta se obojica grohotom zasmiju, i odoše, čim su zamakli za ugao dođe i struja, naglo osvjetljenje na trenutak zaslijepi sve u kafani, tu i tamo se nastavlja priča, prvo tiho, pa smijeh, pa malo glasnije, i glasnije, sve se vrati u prvobitno stanje, neko je već počistio sto na sredini, nema više prljavih pepeljara i šoljica od kafe.

Trgne me zvuk pokretanja windowsa na računaru, okrenem se, sačekam malo da se sve popali kako treba, unesem šifru, ostalo još dvadeset šest minuta, provjerim mail, kad tamo ima jedna poruka u inboksu, nešto novo, srce mi poskoči malo i pogledam šta je, kaže: You have more friends on facebook than you think!

2 komentara

sanjalombardo

Hahahaha.... Sjajno :)

skola racunara,

Odlican blog nije da nije strasno posteno

Post a Comment