Crtice iz Maršalove Ulice (31)

Dobar, pošten, vrijedan, voljen, najvoljeniji, Djeda-Šahbaz je uložio osam od dvanaest penzija u deset od jedanaest zadnjih godina života u otkrivanje najekonomičnije-najekološkije kombinacije položaja, ugla, proizvođača i modela korpice sa sanitarnim sapunom u ve-ce šolji, i doživio moždani udar baš u trenutku kad je sabrao i oduzeo sve dijagrame, statistike i analize, i duboko udahnuo da Ulicom zagrmi: “EUREKA!”, prvi moždani od kojeg mu se na desnoj strani lica prvo paralizovao osmijeh i suza u oduševljenom oku, a samo malo poslije, kad je shvatio da je upravo izgubio moć govora i pisanja i bilo kakve komunikacije, još jedan moždani, horor grimasa i užas u oku na lijevoj strani, pa je ostao cijelu tu zadnju godinu jada da leži tako, pola-oduševljen-pola-užasnut, a porodica, prijatelji, rodbina, svi se okupljali oko kreveta i debatovali koja li mu je prava strana često i do kasno u noć, svi su doduše bili na sretnijoj strani, kao neke religije, vjere, sujevjerja, optimizmi, i to, osim jednog malo mlađeg pametnjakovića, koji je u stvari jedini debatovao a ostali samo odmahivali i smatrali da ih smara, samo taj jedan zauzeo užasan stav i, možda, jedini na momente i bio samo malo u pravu kad je tvrdio da, možda, Djeda-Šahbaz cijelo vrijeme može da ih čuje i da je, možda, jedino čemu se nada: što skorija bezbolna ili najbolnija moguća – svejedno, samo da ga više nema i, možda, više nigdje nikako ne bude nikad – samo što skorija bezbolna ili najbolnija moguća smrt, samo što skorija, samo što skorija, samo što skorija smrt.