13.4.15

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (23)

Ponedjeljak, 13. april, kasno popodne, restoran brze hrane preko puta Radnje je u blagom zatišju u odnosu na ranijih par sati, lijepo vrijeme izvodi ljude ko guštere na sunce, na ručkove, na kafe, u parkove, u šetnje. Debelo ciganče u plavoj majici sa znakom supermena se pojavi niotkud kad ozbiljno obrijani momci u čistim košuljama i crvenim puloverima završe obroke s djevojkama i plaćaju račune, zacmizdri da nema šta da jede, kao prodaje maramice za po pola marke, pa nekim momcima bude neugodno da mu ne dadnu ništa ako po obrvama djevojke izgleda da bi bilo najbolje za sve u toj situaciji da mu da nešto malo, izvade mu pola marke, marku iz novčanika, a njemu je to kao malo, nastavlja da cmizdri da je gladan i da nema šta da jede i šta da kupi za pola marke, pa nekad dobije još pola, a najčešće ipak ne, treba da bude sretan i s tim, i jest, vidi se na kilometar da ima pune džepove para i da samo sere. Onda kratko ošišana plavokosa baba sa sunčanim naočarama u kosi i malo mlađa djevojka ostaju same u bašti i čeprkaju po pilećim salatama, i žvaću. Izlog mi bulji pravo u taj restoran i drugi mjesec u novoj Radnji uglavnom posmatram ljude kako kidaju zalogaje i žvaću, drugovi, drugarice, parovi, ljubavnici, ljubavnice, dječica, bebe, njima mame sjeckaju minijaturne meskice i nježno spuštaju u usta, a svima im se na manje-više zamišljenim pogledima u daljine kroz društvo u kojem sjede vide najrazličitije priče, brige, emocije, nadanja, novi, stari, novi-stari snovi, i najviše razočarenja.

Mada jasno je da je to s razočarenjima samo do mene, meni bi se na primjer da sam umjesto gladan u radnji sad tamo za stolom i zamišljeno kidam zalogaje pa ih žvaćem, možda vidjelo da sam sinoć potrošio sedmični i po džeparac za hranu na kutiju Camela i pola litra “Red Label” škotskog viskija da konačno udavim i zapalim i sahranim i jebiga i otplačem malo, što da ne, još jedan najljepši najveći san.... A subota je bila dobra, i petak, petak prvi pravi dan proljeća, konačno malo sunca i eksplozija likova i zvukova i mirisa i scena u šarenim krpama na putu do radnje u drugu smjenu, a tamo konačno malo prometa i opuštenijeg raspoloženja, onda dobra karma u subotu, bogata desetočlana grupa arapa, porodica ljepotana-mladića koji se u tetkinoj radnji zaljubio u M., a i ona u njega na prvi pogled, kaže sad bi se udala i pokrila i bacila Milera da čita samo ajete i hadise, i ne zajebava se, valjda je toliko nevjerovatno lijep, još ih dovede i kod nas iza ćoška i naprave dobar pazar da nam poprave sedmicu, ne samo dan. Prije toga još izvjesna Edna naruči nešto solidno i još plati sve odma, a pamtim i grupicu srednjovječnih Italijanki koje su pokupovale tri komada nekog nakita, meni mnogo bolje ide s evropljanima, ako im se nešto kupuje samo kažu daćete mi to i to i plate po zalijepljenoj cijeni, a ne cjenkaju se dok ih ne otjeraš u pičku materinu daleko u Turskoj odakle su i došli, oni bi da kupe radnju za deset maraka, pa i to je puno, al eto pošto smo braća....

Opet se ne sjećam šta je sve bilo od prošlog datuma, još uvijek završavam papire, mada sam konačno dobio rješenje i pečat, i to zvanično baš za prvi april, od prvog aprila sam zvanično još i “Pletač, Sarač, Dekorater keramike, i Drvomodelar”, a najviše Drvomodelar, i sviđa mi se to, samo sve zaboravim da proguglam čime li se to bavi jedan sarač, čini mi se da ima neke veze s konjima i kožom.

Prošli vikend bio na Selu, ništa posebno, loše vrijeme i u nedjelju ujutru još i desetak centimentara snijega, u subotu smo stigli da se prošetamo malo sa štenetom, koje je super, samo je svo isprepadano i bježi i kad priđe saginje glavu i puže i podvija rep, valjda ga je prošli “vlasnik” samo šutao i galamio i gađao po cijeli dan. Krenuli smo standardnim putićem na Brdo, a ona – Stari ga zove Ela, Stara Lea, a ja sam mislio možda Keti, pa ipak nisam, nek ostane samo Štene – Štene se usput pomalo oslobađalo pa umjesto da se samo vuče pet-deset metara iza nas počelo i da njuši i trčkara i okolo i ispred, a kad smo se popeli na zaobljeni Vrh oduševljeno rastrčalo tamo-vamo po prostranoj povaljanoj travi dok sam ja tražio suho mjesto da sjednem i zapalim cigaru, pa kad ispušim da se igramo malo. E dok sam ja našao mjesto i digao glavu, Šteneta nema nigdje, pogledam niz brdo i vidim samo uzdignuti repić negdje u podnožju kako brzo leti prema nekom stadu ovčica na ispaši, pa se i repić izgubi u žbunju, pa ništa, ovce ne reaguju, samo vidim neku siluetu čobanice u crvenim dimijama i plavom džemperu kako nečim gađa nešto, i jebiga šta da radim, okrenem glavu na inspirativniji pogled s druge strane brda i gledam oblake i slušam sve glasniji vjetar, kontam da je prošli gazda naučio da se dobro izmiče kad je gađaju seljaci. Vjetar brzo postane preglasan i prejak, krenemo kući, dole dok govorimo Staroj da smo izgubili Štene ona pogleda kroz prozor, a ono trčkara Starom oko nogu, kaže vratila se prije pola sata i legla na kućicu, da se sunča.

Sedmicu prije toga, a i poslije, uglavnom radio drugu smjenu, obično zaključam zadnji katanac baš nekad kad počne sumrak, pa krenem desno Saračima i Ferhadijom i Titovom sve prema zalasku sunca u sretno razbacanim razmacima između zgrada, ovih dana bilo ih je najmanje dva nevjerovatna, pa i kad se ne vidi kad je oblačno i kiša, za tih dvadeset-trideset minuta dok dođem kući opali me neka melanholija, nostalgija, neki kurac, uglavnom tuga, nemirno pokušavam da uhvatim svako obećavajuće lice, sjajnu siluetu u gužvi ili udaljeni crveni kaputić i ako ide u istom pravcu požurim da probam da ga stignem, i naravno nikad ne ugledam ništa, pa ostanem samo tužan, tužan, na svakom semaforu sve tužniji i skoro se rasplačem dok dođem kući, a i kad mi se učini da ide pa fakat malo zalupa srce – samo se zapitam pa šta i ako bude, ništa, koji ti je kurac, šta ti je, imaš trideset godina i kurčiš se da si Veliki filozof i skontao Svemir – jesi kurac, isto ko i Sarač – a ponašaš se najviše samo ko srednjoškolska pička, saberi se malo i zanimljivo jarane da su ti ovo uvijek bili najdraži periodi dana u najdražim godišnjim dobima, kad je još malo hladno na proljeće ili tek postaje malo u oktobru, pred jesen, tako nekako od početka do kraja sumraka kad hodaš najprometnijim ulicama pored najsvjetlijih najvećih izloga i slušaš saobraćaj i štikle i dječiju vrisku i mrmljanja i kašalj, i crvena i žuta svjetla na automobilima, žmigavci, semafori, svijetleće reklame, na proljeće možda malo zamiriše i behar, a na jesen šuška vjetar i šareno lišće, sve to najviše voliš i kao naviru neke uspomene samo nikako da navru, ništa konkretno, nijedan događaj, ništa ni dobro ni loše, samo uspomene na takve iste i slične šetnje na iste i slične dane, drugim ulicama u drugim gradićima, pa ponekad čak i na Selu, mada nije to to bez odsjaja semafora i žmigavaca na vlažnom alsfaltu, al ponekad čak i na Selu, kako to da ti je sve to uvijek najljepše a u tim šetnjama se uvijek najviše sjebeš, s tom melanholijom zbog melanholije, nostalgijom za nostalgijom i tugom za tugom, možda ti je onda i najbolje kad si sjeban jer si tad uvijek sjeban a to najviše voliš, zato i jesi sjeban jer si uvijek bio samo ono što si htio, i šetaj i gledaj za sjajnim siluetama u određenim bojama kaputa i nastavi da odlučuješ jel više mrziš svakog ili voliš svakog, a ni jedno ni drugo nikog konkretno, i budi sjeban ako hoćeš, samo ti ne treba da toliko kukaš, ne interesuje to nikog, a vidiš najmanje Nju.

Onda bolje da zatvaram malo kasnije jebiga, oko osam, kad se smrači, pa sve kasnije kako se produžava dan.

Radnja, 13. april 2015.

0 komentara

Post a Comment