Kako god, daleko od toga da nisam svjestan da je sve to manje-više žalosno i problematično, toliko mnogo zbog toliko malo, juče u arti-kinu-kafani u koju smo došli da M. vrate pare za otkazani koncert pa ostali da popijemo kafu, počeo sam malo da joj pričam o tome, ona je još-malo-pa psiholog, mada, čini mi se se da nije baš dobra u tome, jer kad sam je pitao šta misli, jel to žalosno, pa nastala neka pauzica dok je smišljala odgovor a ja se ponadao da bi možda mogla da kaže bar možda, a možda je malo i romantično, pojavi se Kraljica s momkom na vratima, i ona zaboravi na razgovor i pojuri joj u zagrljaj, da obave nešto tajnovito što su drugarski dugo planirale tu noć.
Vikend sam opet proveo u radnji, M. je morala da se odomori malo, a na čaršiji ništa novo, osim neuspješnog pokušaja da nam obiju radnju, i uspješnog da obiju kafanu preko puta nas, što je malo uzbudilo vlasnike radnjica u uličicama okolo, izgledalo je kao da se organizuje rulja za linč, dešava se već treći-četvrti put u zadnjih deset dana a niko ne poduzima ništa, šteta, šteta što niko ne poduzima ništa, ni rulja, ni baklje, ni vile, ni linč.
Od teksta do izvedbe, premijera u petak je bila potpuno sranje, opet klasična seljačka škola glume, baba iz šupe na selu u šumi u istom dahu ispunjava ukrštenicu i nikad nije čula za aerodinamiku, tretira snahu kao u srednjem vijeku, prosipa životnu filozofiju kao iz najsmjelijih dijelova Ive i Meše, snahi izgovara rečenice kao: “Znaš … postoji neki nesklad između tvog uma i tvog srca, između tvojih ruku, tvojih nogu...", i slično, ni jedna originalna rečenica ili postupak ili misao, ništa što se ne čuje u svakom tramvaju gdje god kreneš bilo koji dan, od bilo koje studentice ekonomije ili policajca, samo što je “kulturno” izgovoreno, sve sa “dramatičnim” pauzicama i istom intonacijom kao momak sa BH Radija 1 kad čita Bukovskog, na isti način i skoro jednako glasno i u istom ritmu i kad je ljuta, i kad je tužna, i kad je zbunjena, i kad se šali, osim kad “dramatično” vrišti i lupa vratima i šamara snahu, to je dramatično, mora da je to dramatično, kad se lupa vratima i vrišti, a seksi seljačka snaha iz bogate gradske porodice koja je kod nje navodno neobjašnjivo zarobljena već dvanaestu godinu, od svoje dvadesete, a izgleda kao da joj je devetnaest, u međuvremenu na provokacije i svađe uzvraća izgovaranjem sličnih tramvajskih gluposti sve na isti “kulturan” način kao i svekrva, zvučni efekti zbog zvučnih efekata, srednjoškolske power-point projekcije u boji na tamno sive daske zbog projekcija u boji, da se iskoristi kompjuter, čak i neka vila iz budućnosti u seksi poslovnom odijelu, ne izmišljam, zbog ... jebiga, da se malo retardiranoj publici objasne neki detalji koji nikako nisu mogli da se ubace u normalan dijalog, to je nemoguće, svako bi u toj situaciji ubacio vilu iz budućnosti u seksi poslovnom odijelu, a naravno i da se popuni vrijeme, da traje bar sat ... pa iznenadan kraj, i na kraju, svi su ostali jednako sigurni da su famozne “prvakinje” i nove mlade zvijezde i režiserkinje i dramaturzi kao i prije premijere, jer je tema tužna i mora da je genijalno kad se priča bilo šta o tome, i ako uopšte nema smisla, bilo bi sadržajnije i da su samo sjedile i plakale sat vremena svaka u svom ćošku, ili da smo buljili u praznu scenu četri i po minuta, kao neki performans, neki stav, poruka, nešto, al mora da je genijalno jer su se sve žene u publici rasplakale, a ja baš tad kad su frktale suze i ušmrkivalo se u redovima oko mene pomislim na Bukovskog, i kako bi bilo dobro da sam lud, možda kao on, da glasno otvorim limenku piva i škljocam upaljačem i štiklam cigare i da se gromoglasno smijem na “najtužnijim” dijelovima, jer je stvarno više ličilo na parodiju na lošu glumu na lošu režiju na loš tekst na lošu ideju, i da me boli kurac i da mi niko ne može ništa, al jebiga kad nemam muda za takve stvari, ispratio sam do kraja i bio sam tužan samo na kraju kad su im svi osim mene aplaudirali deset minuta i uzvikivali “Bravo! Bravo!”, jebote gdje ja živim, a kompletna ucviljena postava, sve sa mladom režiserkom u mini-maus haljinici sa razmazanom maskarom zbog velikog uspjeha prve premijere se vraćala na scenu tri puta da se nakloni, i onda još deset minuta čestitali i cmakali se beskrajno, svako svakog, čestitam na uspjehu, hvala, i ja tebi, na uspjehu, hvalaaaaaaa, šmrc, nema čemu, stvarno, prelijepo, svaka čast, nema šta.
Poslije me Kraljica pita šta mislim, a ja se suzdržavam, u zadnje vrijeme me ne podnosi zbog toga, ne shvata me ozbiljno jer sam klošar i šta ja znam o pozorištu i predstavama, ubijeđena je da samo kritikujem sve jer sam seronja koji nikad nije napravio ništa od života, pa mi je valjda ostalo samo da zavidim svakom, mada me i dalje pita šta mislim, svaki put, kao da se ipak nada da bi kad-tad nešto moralo i da mi se svidi, više zbog mene nego zbog nje, da joj dam neki znak da je ostalo još nešto ljudsko u meni, kako god, njoj se svidjelo i ona je ponosna na svoje koleginice i baš je briga što je meni bilo sranje, toliko loše da je i malo zabavno za posmatranje sve to, rekoh joj da me obavezno zove opet kad bude još neka karta, a možda nekad čak i platim neku, ako bude para, ko zna?
Pa subota, najplodotvornija solo-pijanka ikad, počeo sam sjeban a završio ravnodušan, ustao naspavan u nedjelju, bez glavobolje, svjež, doduše ne baš na vrijeme, ali prava cvjećka, sa novim genijalnim idejama za sretna razrješenja mnogih problema zbog kojih sam sve više i više nepovratno sjeban, sve više i više, skoro svaki, skoro svaki dan.
0 komentara
Post a Comment