30.11.14

Dnevnici nehajnog Isusa Hamzića (13)

I koji je meni uopšte kurac zadnjih dana, mora da je jesen, jebem ti jesen i melanholiju i sline. Ništa od Keti, što sam uopšte toliko zapeo za nju, ona je doduše stvarno zanimljiva i možda tačno i utjelovljenje skoro svega što me ikad privlačilo kod žena, al hoćeš-nećeš-ne moraš, nema veze, ima ko hoće, što da ja budem sjeban što ti nisi sposobna da prepoznaš da bi ti sa mnom sigurno stalno bilo mnogo zabavnije nego s tim nekim hipsterima koji provedu više sati od tebe svaki dan pred ogledalom dok ne namjeste savršenu frizuru i ne odaberu idealnu nijansu sivog šala sa prekrasnim uzorkom uz famoznu nijansu bordo somotnih pantalona i gledaju se u svakom izlogu kad šetate jel im se poremetila šiška i jesul sigurni da se nisu zajebali kad su izabrali ovaj okvir za cvike, trebali su još veći i deblji, nezaboravniji, jebo to, nemaš pojma kolko mi takvih parova prođe pored radnje svaki dan, nije to ništa originalno, to su više žene nego muškarci, jebote možda si lezbejka, možda te zato interesuju takvi a ja uopšte ne, sigurno, to je jedino logično objašnjenje, ha-ha-ha, itd., itd., i sl. Ovo je uostalom trebalo da bude uzbudljivi dnevnik o avanturama mladog pravog pjesnika, ozbiljnog pisca, i velikog filozofa, u i oko nove Rezidencije, i njegova iskustva sa raznim opijatima u sklopu istraživanja za prvo remek-djelo, a ne jadi jedne pičke koja samo slini o nekoj tamo nedostižnoj Keti, bezveze ...

Danas i juče cijeli dan u Radnji, upravo prodao dvije torbice nekim Japankicama, jedna od njih me prvo pita na engleskom za cijenu, reko dvadeset sedam eura, al može po dvaespet ako uzmete dvije, pa kontaju pola sata, pa uzmu po jednu, njih dvije, i kad sam krenuo da naplatim ovoj što zna engleski pedeset eura, po dvadeset pet, kaže “but you said twenty-seven, you said twenty-seven!” ... i to ne misli ukupno, misli po “twenty-seven” za obje, samo je nekako izgleda skontala da je to manje od mojih ležernih “twenny-five”. Onda odoše, nešto se došaptavaju na japanskom, bog zna šta. Bitno je da su kupile, poso je u kurcu zadnjih mjesec-dva, meni i M. svakako ostane za dnevnicu bez obzira na pazar, ali se svi već pomalo brinemo za Radnju preko Zime.

Tek danas se opet osjećam malo jače, prekjuče propustio dženazu, Laki mi odjednom javio da mu je stari umro baš onu noć kad sam i ja imao krizu u glavnoj hitnoj, mada sam pomalo i očekivao da mi to javi ovih dana, sva ta oboljenja i operacije i sranja, ipak nisam bio u stanju da odem, a naravno ionako mi se ne bi išlo, mrzim sahrane i dženaze, plemenske rituale, sujevjerja i te stvari. Pričam sa S. u vezi toga, o Lakiju, i svim sranjima koja mu se dešavaju u zadnje vrijeme, pa dođemo do njega, šta ima kod njega, kaže da bi ovih dana konačno mogao da krene da vozi, neke šlepere po Holandiji, Belgiji, Francuskoj, Španiji, zavidim mu, sjajno. Prvo ide s nekim mentorom na obuku, par mjeseci, pa sam, već počinjem da skupljam pare da mu se “priišlepam” u par tura, da se vozamo Evropom deset-petnest dana šleperom, nekad na proljeće, taman.

Pa kad se vratim da nastavim sa velikim planovima: serije, lova, filmić-dva, Holivud, Amsterdam, Sarajevo, Barcelona, Amsterdam, Sarajevo, Barcelona, romani, remek-djela, drame, dijeljenje knjiga po kafićima, al Idiot, Čarobni brijeg, Ana Karenjina, Don Kihot, Madam Bovari, i slično, umjesto onih badavakita i ostalih duhovnih sranja koja se inače dijele, pa pozorište, novo pozorište, isto kao Narodno, ista zgrada, samo crna, preko Miljacke, simetrično, kao u ogledalu, Svemirsko, sa pravim predstavama, kako treba, i Vilsonovo jebalište, kad-tad, samo neki besplatni parking na jednom od okolnih brda sa neometanim pristupom i strašnim noćnim pogledom na osvijetljeni grad, i jednostavno ime: Vilsonovo jebalište, da malo zakomplikujem život svima koji govore da im je bilo super na Vilsonovom, sjajno su se proveli na Vilsu, da moraju da govore ili na Vilsonovom šetalištu ili na Vilsonovom jebalištu, a ne samo na Vilsonovom. Naravno, morao bi da napravim još bar jedno popularno jebalište osim Vilsonovog, možda Štrosmajerovo, možda Šenoino ili Valtera Perića, još nisam siguran, bilo koje, samo još bar jedno, da Vilsonovo ne bi prozvali samo Jebalište, a nadam se da bi Vilsonovo jebalište ubrzo moglo da preuzme i famoznu skraćenicu, da se zna da misli na jebalište onaj ko kaže da jedva čeka da nekad ode opet jer joj je bilo nezaboravno na Vilsu, i slično.

Radnja, 30. novembar


0 komentara

Post a Comment