25.3.14

Crtice iz Maršalove Ulice (30)

Leži i razmišlja, neko tamo živi, a neko tu leži, razmišlja, gleda u plafon, noć je, dobra noć, odlična, rano proljeće, toplo je, vjetrić blago pomjera grane lijevo-desno, gore-dole, polako, već je malo olistalo, rano proljeće i topla noć sa blagim vjetrom, savršeno, savršeno, za nekog, neko je sad tamo negdje, napolju, na jezeru, kraj rijeke, i mjesečina svjetluca na vodi, u oku, vjetar na koži, kroz kosu, oko uha, i šapat, šapat u uhu i osjećaj, neko osjeća, neko je siguran, ne boji se, živi, neko tamo živi, a neko tu leži, on leži, sjene grana na tamnom plafonu, vjetar ih pomjera blago, lijevo-desno, gore-dole, u krug, on gleda plafon, on sluša, čuje se hrkanje, otac, ili mama, ili oboje, čuje se glasno hrkanje, spavaju, dišu, dobro su, zdravi su, živi su, tu su, još su tu, još su živi, žive u sobi pored njega, žive zajedno, zajedno, svi zajedno, još žive zajedno, i on je još živ, srce još pumpa krv u mozak, još je živ, sa roditeljima, ali ne, još ne, on ne živi, on je živ, on ne živi, on je živ, čuje ritmično hrkanje i sluša, depresivno pravilni intervali, zdravi intervali, navikao se, ne čuje, čuje, ne čuje, gleda, plafon, grane, mjesečina, vjetar, neko tamo živi, on leži, vidi seharu na polici iznad glave, ogromna stara sehara puna smeća, generacije i generacije smeća u sehari iznad glave, ubilo bi ga ako mu padne na glavu, smrskalo bi mu glavu, a mogla bi da padne, polica popusti i sehara mu smrska glavu, to bi možda bilo najbolje, da se desi, da se konačno desi, ali ne dešava se, živ je, još je živ, i dalje, iz nekog razloga i dalje neće da umre, skloniće seharu, sutra, kad se naspava, kad ustane, skloniće seharu na sigurno, pored kreveta, iza vrata, bilo gdje, na siguro, samo ne iznad glave, hiljadu puta je planirao da je skloni kad se naspava, sutra, sutra, sutra je taj dan, nema više odgađanja, samo ako opet ne odluči da je ostavi, da rizikuje, možda bi bilo najbolje da se tako desi, možda bi bilo najbolje da namjerno olabavi policu pred spavanje, umjesto da je sklanja, možda bi to bilo najbolje, neko tamo živi, a nekog uspavljuje hrkanje roditelja i pogled na prijeteću seharu, zaspao je i spavao je i probudio se slijep, neko se negdje probudio slijep, sa nepodnošljivim bolom u glavi i zvonjavom u lijevom uhu, uhvatio bi se za glavu ali ruke su zavezane za krevet, zujanje, zvonjava, mrak, bolno guranje slamke i topla kaša kroz grlo, bol, bol, bol, vrijeme prolazi, prolazi vrijeme, bol pulsira pravilno kao sat, sporije i sporije i sporije, prazne se baterije, utišava se zvonjava, čuje se lupanje vratima i koraci, šapat, jecaji, plač, i hrkanje, opet hrkanje, haha, prolazi bol, ostaje mrak, samo mrak, i slamka kroz grlo, i noćne more, noćne more, hoće da se probudi, hoće da vrisne, ali usta su kao zašivena i nema više vilice i jedva diše kroz malu rupu, osjeća malu rupu kroz koju diše i čeka da se probudi, ali se ne budi, neko ga hvata za ruku i čuje se mamin glas, bila je nesreća, bio je zemljotres, mali, nikakav, dovoljno samo da obori seharu, konačno je pala, ne može da povjeruje da je konačno pala, smrskala mu je glavu ali je ostao živ, i dalje je živ i ne vidi i ne može da hoda i bili su sigurni da ne čuje, ali izgleda da čuje, na lijevo uho, vidjeli su da reaguje i da čuje, čuje na lijevo uho, hvala Bogu, kaže mama, čuje na lijevo uho, a ruke, a ruke zavezane da ne dira lice, da se ne šokira kad opipa glavu, više nema lice, ima samo glavu sa jednom rupicom za hranu i vodu i još jednom malom za disanje, i nepokretne noge, i kolica, i šetnja, duboko disanje komšije i rođaka niz stepenice do ulaza, i neka krpa, peškir, marama preko glave, da se nedužni prolaznici ne uznemire ako bi ga ugledali, pretpostavlja, i kolicima kroz saobraćaj i park, treba vremena da se navikne na novi zvuk, teško je reći da li se tramvaj približava ili udaljava sa jednim uhom, ali nije nemoguće, ima načina, ima trikova, samo treba vremena i dobar plan, dobar plan, misli da ima odličan plan, navikao se na povremeno zujanje i bol, još nije prestalo i možda ne prestane nikad, sve dok se kolicima ne zabije pod tramvaj, to je plan, navikao se, naučio je da razlikuje prilaženje, kočenje, kretanje, gdje je semafor, gdje je najbolje mjesto, odlučio je, pustili su ga da se gura sam, razvio je ruke i ima dovoljno snage da ubrza i da skrene u pravom trenutku na pravom mjestu, imao je dovoljno vremena da dobro analizira i isplanira sve, tražio je da mu se donese kafa, najbolja je iz te i te kafane, prošli smo tu kafanu prije deset minuta, vrati se rođak, umoran sam, čekaću te tu u hladu, eto njega, ne zaboravi slamku rođak, haha, ne zaboravi slamku, neću, samo da naiđe tramvaj, da taksisti ne blokiraju saobraćaj baš sad, i nisu, čula se zvonjava šina i kočnica na stanici ispred semafora malo prije hlada, pa kretanje, ubrzavanje, eto ga, krenuo je i on, ubrzao, bilo je malo nizbrdo, taman, sve je bliže, konačno, skrenuo je, opet kočnica, škripa, vrisak, ali kasno, nema više nazad, gotovo je, nije gotovo, probudio se, opet se probudio, ili nije, nije siguran, je li moguće da je i dalje živ, da je preživio, nemoguće, nema više zvonjave, nema više ni ruku, nema ničega, samo mir i tišina i mrak, nema ni bola, ali diše, osjeća da diše, opet na rupicu, ima rupicu i opet se osjeća slamka, nema više grla i vađenja i stavljanja, ali postoji slamka, siguran je da postoji slamka, i hrana, i da je živ, siguran je da je i dalje živ, opet je preživio, bez sluha, bez vida, bez osjećaja, ničega, samo mrtvo tijelo i zdrav duh, haha, bolestan duh, bolestan, ali živ, izgleda da je živ, budi se i spava, i budi se, i noćne more i poneki san, nema vremena, nema svjetlosti, ili ima, kao da povremeno osjeća neku svjetlost oko sebe, u sobi, vjerovatno u nekoj sobi, negdje, pored prozora, ili daleko od prozora, ili uopšte više nema svjetlosti, samo mu se čini, možda je to smrt, možda je pod zemljom, možda je drvo, možda je to pakao, možda je raj, nema šanse da je raj, nema vremena, nema svjetla, nema zvuka, nema ničega, samo misli, misli, misli, noćne more, i tu i tamo poneki san, svaki put mu se sve više gadi dobar san, najviše mu se gadi najljepši san, što ljepši to odvratnije i jedva čeka da se probudi, ali u šta da se probudi, živ je, izgleda da je živ, srce ne prestaje da pumpa krv u mozak, i kad se probudi nema ničega, samo svijest, i misli, previše vremena za razmišljanje i prviše misli, a nema načina da se izrazi nijedna, čak ni jebenim treptanjem, natreptao bi nekako da mu štiklaju cigare na cigare na tu rupicu dok ga ne ubije rak, ali ništa, samo previše misli, i sjećanja, najčešće ona noć, ona zadnja noć i zadnja slika na plafonu, sjene grana i vjetar, pomjera ih lijevo-desno, gore-dole, u krug, polako, mjesečina, ulična rasvjeta, rijeka, jezero, svjetlucanje u oku i šapat, neko tamo je osjetio šapat, neko tamo je bio siguran, neko drugi, ne on, on je zaspao pod seharom i pitao se šta je bolje, da skloni seharu ili da je ostavi da padne, nije bio siguran, a sad, kad je imao dovoljno vremena da malo bolje razmisli o svemu, haha, dovoljno vremena, vremena, koliko je vremena dovoljno da se dovoljno razmisli o svemu, dan, godina, pet, sto, nema više vremena, nema dana, nema vjetra, nema mjesečine, nema godine, samo mrak, sad kad je toliko dugo razmišljao o svemu, ko zna koliko dugo, dovoljno dugo, ili možda ne, možda mu treba još malo vremena da shvati, još malo, još malo, još malo, još nije siguran šta bi bilo bolje, da je sklonio seharu, ili ovako, možda, možda, nije suguran, možda, a možda su ga opet vratili na isto mjesto, i njega i seharu, u isti krevet, ispod sehare na polici iznad glave, haha, pa možda opet bude zemljotres i možda ga ovaj put smrska do kraja, kako treba, to bi bilo najbolje, definitivno, kako treba, samo kako treba, kako treba, haha?

1 komentar

Sanja Lombardo

Zastrašujuće, uznemirujuće... tako realno a opet...nestvarno.
Strašno kao strašan blog.

Post a Comment