30.1.14

Crtice iz Maršalove Ulice (29)

(DRAMICE IZ MARŠALOVE ULICE 3)

(nešto malo 2012)

MLIJEČNI PUTIĆ: (sjeda u visoku travu u hladu ispod velike lipe na ivici proplanka u šumarku i uzima malog Zdravka u ruku) Kako je lijep dan! Vidi koliki maslačak! Mraviću, mraviću! Ma gdje si se ti to izgubio. Gdje su ti mama i tata? Imaš li curu? Hihihi!

ŠKRGO: (otresa polenov prah i iglice jela sa fraka, skida cilindar i svilenim rupčićem sa inicijalima mame briše znoj koji mu se nakupio na čelu i ispod monokla kojeg je pustio da spadne i visi na lančiću zakačenom na crveni prslučić ipod sakoa) Gdje doveli ste me to? O, vi, ženko čovjeka grješnoga Božjega koju poznajem po imenu Katarina?

ZDRAVKO MRAVIĆ: (isprva opijen božanstvenom mekoćom površine na kojoj se našao igra se i trčkara na nadlanici i dlanu, okreće se na te riječi i gleda u pravcu Škrge, mrmlja porlurazumljivo i polu-u-sebi) “Grješnoga Božjega?”

MLIJEČNI PUTIĆ: Hihi. Blesane jedan! Hajde sjedi malo kraj mene! Hoćeš da se držimo za ruke? Hihi.

ŠKRGO: Ap-ćiha! Ne ... ne ... Ap-ćiha! ... neće pasti na pamet meni, u travulju tu da sjesti probam! Đavao me navesti, na što k tomu slično, nikada nikada neće! Ap-ćiha! Vi doveli ste mene, djevo Božjega stvora sveprisutnoga Njega, u pakao šume polenova praha, no ja na nj ... Ap-ćiha! Ja na nj alergičan ti jesam! Držanje za ruke? Gadiš mi se.

ZDRAVKO MRAVIĆ: (gleda nekoliko puta u Mliječni Putić, pa nazad u Škrgu, pokušavajući da shvati da li ga to neko samo zajebava) Š... šta je ovom, šta priča?

MLIJEČNI PUTIĆ: Hihi. Joj, pa i na polen! Izvini, ja volim livade i cvijeće, i kad je ovako lijepo vrijeme dođem na ovu livadu i stavljam cvjetiće u kosu i trčim po travi i vrtim se i valjam niz ono brdo i bude mi smiješno pa sam mislila da malo trčimo zajedno ako hoćeš i da se držimo za ruke. Hihi! (Iz trave istrčava čupavo sivo štene sa sjajnim očima i isplaženim jezikom, silovito maše repićem i prilazi Mliječnoj Putićki, skače joj prednjim šapicama na remena i blesavo liže po licu) Joj! Hihihi. Smoki! Otkud ti ovdje. Hihihi. Kako si to pobjego. (Škrgi) Ovo je cuko od jedne tete što živi tu blizu. Smoki! Kako je blentav. Hihi. Hoćeš da se igramo malo s njim?

ZDRAVKO MRAVIĆ: (penje se uz nadlakticu Mliječnoj Putićki, na sigurno od Smokijevog blesavog jezika) Hihi. Kako super cura! Kako se super igra sa Smokijem. Samo da se malo sakrijem pa da mi se srce ispuni samo gledajući ih!

ŠKRGO: (grimasom izražava gađenje i lakiranim cipelama odguruje Smokija i pokušava da mu da do znanja da mu ne pada na pamet da ga pomilki) Keru gadni! Ti od mene sada, nepametni stvore koji pojma o teoriji poezije nema, zauvijek daleko daleko bježi! Dirati te namjeru nemam, a ja i ... i ... Ap-ćiha! Ja i na tebe i dlaku poganu tvoju isuviše alergičan jesam! Katarino, vama se odista usrdno čudim, kako mu dopuštate da njuškicom vas i jezikom nečistim dodiruje sada? Gadiš mi se.

ZDRAVKO MRAVIĆ: (odmahuje glavicom u nevjerici) Ma otkud ovaj kreten uopšte s njom? Čovječe kako joj super miriše kosa... I narandžasta! Eh, da mi je bar jedan čuperak za uspomenu!

MLIJEČNI PUTIĆ: (češka Smokija koji je legao na leđa i digao sve šapice u zrak po stomaku) Hihi. Kako si ti blesav, Škrgo! I sladak! Sviđaš mi se. Hihihi. Hajde malo pomilki Smokija, da vidiš kako mu je mekan stomačić! A hoćeš da te odvedem kod jedne babe tu blizu, imaju mačići! Da vidiš kako su smiješni kad im staviš prstić u usta pa sisaju! Hihi. Ima ih pet, dva siva, jedan crno-bijeli, jedan žuti i jedan skroz crni! Joj! Vidi koliki leptir! (Smoki se odjednom prevrnu na šapice u potrča za leptirom u travu!) Joj, da se nisi umorio toliko, mogli bi još malo prošetat, da vidiš što jedan čiko ima pčele, pa kako im se bataci napune polenom, kod nekih budu žuti, kod nekih crveni, kod nekih plavi! Ja najviše volim plave! Hihi. Samo dobro pazi da ne zgnječiš neku, onda se naljute pa hoće malo da bocnu, hihi! Pa bi morali da bježimo brzo brzo i da skočimo u jedno jezerce tu iza šumarka, samo preko ograde i buć! Joooj! Da vidiš koliki žabac tu ima! I zove se Skoćko! Hihi. Zato što liči na jednog šašavog djedicu sa cvikerima odavde koji miješa č i ć a ima super veeeelike jagode i trešnje i uvijek nas pusti da beremo kolko hoćemo i uvijek nas zovne na kolaće! Kolače! Hihi. Hoćeš? Hajde molim te! Molim te! Pa da ti šapnem nešto. Hihi!

ŠKRGO: Poput toga ništa; meni; ne na pamet pada! Moje su brige vaseljenske i vanzemaljske, gubiti vrijeme na insekte i žabe, koje, k tomu, O!, Mnemozino i Vergilije jasno, o Danteu ni slova prozboriti ne mjeu! Ne, O, Ne; k tomu još, dodati mnijem, ja alergičan sam i na žabe! Šapnuti mi nećete dospjeti ovog dana ništa, stoga recite mi jasno, da vas čujem, avaj!, glasno!

ZDRAVKO MRAVIĆ: (prelazi sa lakta na koljeno Mliječni Putićkinih šarenih pantalona, misli kako nikad nije vidio ljepše pantalone, i hita ka travi) E nek me ubije, al ako sam ikad ikog ujeo u životu odoh da ujedem njega! Kakav kreten! Dođi vamo. DOĐI VAAAAMOO!

MLIJEČNI PUTIĆ: (malo se zacrveni, zagrize preslatku donju usnu i sjajnim zaljubljenim očima gleda u Škrgu) Ti se meni sviđaš, blesane! Hihi. I neću da večeras opet idemo u onaj glupi kafić gdje pušite i nešto stalno pričate nekim zeznutim riječima o toj vašoj poeziji, super je sve to, al hoću da još malo šetamo i da ležimo u travi, da preležimo cijelu noć u travi i da gledamo zvijezde i izlazak sunca i da ti šapućem šta sam sanjala i da se držimo za ruke i da se ljubimo malo! Hihi. Eto, hoću da se ljubimo! Hodi, daj mi ruku... Hihi, kako si sladak kad si tako stidan! Hihihi.

ŠKRGO: (ljutito nabija cilindar na glavu i drhtavim rukama vraća monokl na oko, lica crvenog od gnjeva) No ... Što?! Molim?! Kako ... Kako vi to meni? Ja vama sviđam se baš? No ... Ja ... kako da ... zaprepašten sam, ja sam zaprepašten odista baš! Zaboga, da se ljubimo! To ... to se ... To se ne govori! (vadi novčanik iz sakoa, otvara ga i dugo gleda u sliku glavnog urednika studentskog časopisa kojeg su pokrenuli zajedno i u kojem su već objavljivali nešto, potom uzdiše duboko, mumlja melodiju “You Don't Know What Love Is” dok sklapa suzama nakvašeni novčanik i vraća ga u džep).

ZDRAVKO MRAVIĆ: (vraća se nazad uz šarene pantalone) E stvarno jebem ti više život i kad uvijek ovakvi kreteni hodaju s najboljim curama, ne mogu više da slušam ovo. Ništa, da se bar ubijem sa stilom, otkinuću joj jednu dlaku – kako su super narandžaste! Kakav kreten! Ne mogu da vjerujem da joj se sviđa! – pa da se objesim, i nek mi zadnje što doživim bude ovaj super miris njene kose u nosnicama...

MLIJEČNI PUTIĆ: (pokupi Zdravka Mravića ponovo u dlan, i polako ga prinese najljepšem šarenom cvjetiću pored i nježno otpuhne na njega, nesvjesna da je Mravić, kada je počela da prinosi usta kako bi ga otpuhnula, pomislio da će ga poljubiti i pred samo puhanje, kad su joj usne bile najbliže njemu, doživio srčani udar i ubrzo umro na mirišljavoj latici na koju ga je spustila, od sreće!) Pa hajde, kad si takav, bezveznjakoviću. Onda idemo nazad u zagušljivi grad? Pa dovešću ja tebe opet u prirodu, da se ljubimo drugi put. Hihi!

ŠKRGO: (i dalje unezvjeren i crven od bijesa jer mu je jedna super Katarina sa narandžastom kosom rekla da mu se sviđa) Da; hajdemo; no, k kući, hajdemo; da! To svakako pametno je sad: jer, kod kuće ja pozive očekujem vaseljenski važne! To moji drugovi sa fakulteta sa one strane linije biće, čestitati mi na objavljivanju u časopisu kojega sami osnovasmo oni hoće! Ja, potom, obavezan ću biti, nazvati ih natrag, te im na objavljivanju njihovih nevjerovatnih radova u tom istom časopisu koji smo sami osnovašehu čestitati hoću! Uspjeh je naš to beskrajno nevjerovatan, složićeš se – no, što, ti me sa tim rukama kojim si dirala ono pogano pseto dotaći hoćeš? A, ne, ne! Ostavi me na miru! Ostavi me na miru! Zbogom zauvijek; zauvijek zbogom, uplakane prekrasne okice tvoje mene pokolebati neće! Gadiš mi se!


5 komentara

Sanja Lombardo

I narandžasta!

Anthony W. Mouse

Narandžasta, zamisli kako li bi se tek mjesečina lovila u mrežu njene kose, haha. :D

Sanja Lombardo

Mislim da bi bilo bolje kad bi joj kosa bila zelena...
Bila bi totalno neodoljiva... ;)
Razmisli o tome..

Anthony W. Mouse

A baš sam joj govorio da ofarba u zeleno, kaže neću sramota je, i odjaše sa Škrgom u nepoznatom pravcu ...

Sanja Lombardo

Čega se sve ljudi srame... o.O
Da ne poveruješ... :O
Strašno...strašno... kao strašan blog. :D

Post a Comment